Ova godina u svakom pogledu, pa i vjerskom, je puno „oluja“ i predaha od koronavirusa. Javljaju se sumnje, strahovi ali i odgovornost kako iz ove oluje izaći tjelesno i duhovno zdravi.
Svakodnevno slušamo o broju zaraženih i umrlih, što izaziva kod čovjeka tjeskobu i strah. U sekundi ti se promjeni život, postaješ pozitivan ili moraš u samoizolaciju. A mi smo društvena bića, potrebna nam je blizina drugog, posebno u euharistijskom zajedništvu. Ne znamo što nam je više u pogibelji tijelo ili duh.
Jedno ohrabrenje za ovo vrijeme možemo pronaći u riječima bl. Miroslava Bulešića, koje je izgovorio 31. siječnja 1944. u Baderni, također u vremenu punom neizvjesnosti.
Oluja na moru potresna je slika nevolja, što nas stižu na putu života. Kada na uzburkanom moru križaju munje i grme gromovi, a valovi se kao brda pjene i buče, onda problijedi i hrabar mornar pomišljajući na smrt.
I naše srce zadrhće od straha, kada nam se nad glavom nadviju crni oblaci nevolja, kada nas bolest obori na postelju, ili kad siromaštvo, neuspjeh u poslu uništi prijašnje bogatstvo ili kada smrt nemilo ugrabi drago nam čeljade. Drhće, strepi, onda bol boli srce u nama kao i u apostolima, kad ugledaše smrt u bijesu valova.
Ali i nama, kao negda apostolima, govori Spasitelj: „što ste strašljivi, malovjerni?“ Zašto se plašite tereta križa? Zar ne dolazi svaka nevolja od Boga? Zar ne vodi Bogu? U sreći i obilju lako nestane misli na Boga i na vječnost, onda tražimo svoje nebo na zemlji, a ne gore, pa zaboravljamo na najpotrebnije: spas duše za sudbonosnu vječnost.
Neki prosti čovjek iz naroda govorio je: „Da nema zmije, da nema groma, ljudi bi zaboravili na Boga!“ Jest, u nevolji sjeća se čovjek Boga, u križu je bliz Bog i nebo i onda nas naša nemoć sili da tražimo Gospodina i njegovu pomoć, te da si pokorom i kajanjem zaslužimo njegovo milosrđe. Kad nam srce krvari i kad ostanemo bez utjehe, onda se oči naše dižu nad zemlju i u nebu tražimo mira, što ga svijet sa svojim obiljem ne može dati.
„Jer si bio Bogu drag morala je kušnja doći vrhu (do) tebe“ – govorio je anđeo Tobiji. Sv. Pavao nas ovako tješi: „nemoj smalaksavati, ako te Bog bude kaznio, jer koga Bog ljubi onoga i kazni, on udara svakoga koga je uzeo za dijete svoje (Heb12,6). Evanđelje jest potvrda tome! Blaženi koji trpe!
Sveci o tome: sv. Terezija: „Gospodine, daj mi da trpim ili da umrem.“ Sv. Ivan Zlatousti: „Ako ti Bog dadne dar da činiš čudesa, to ti sigurno daje nešto veliko, ali ne tako veliko kao onda kada ti nevolju šalje. Za danim čudesima ti si dužan Bogu zahvalnost, ali po nevoljama postaje Bog tvojim dužnikom, jer ti mora po svojem obećanju dati za to neizmjernu nagradu.“
Kada nam Bog u svojoj neizmjernoj dobroti šalje nevolje, on nam šalje toliko i takvih nevolja, da ih možemo podnijeti. On zna što je najzgodnije za spas svakoga, pa svako može biti siguran, da je Bog i njemu dao ono što je za nj najbolje. Bez trpljenja nema spasenja.
Primjer:
Nakon Adamova grijeha neizbježno nas prati trnje i nevolja, pa mi mrmljali, plakali, uzdisali. Nećemo time izbjeći kušnjama, nego obratno. Vrijeđat ćemo Boga, križ će nam biti puno teži, a zasluge ćemo izgubiti. Sve za ljubav do Boga podnositi.