Preuzvišeni oče nadbiskupe, poštovani poglavari i sjemeništarci.
1. Danas o svetkovini Bezgrešnog začeća BDM, kad sjemenište Zmajević slavi svoj dan, donio sam po želji Vašeg nadbiskupa relikvije bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika, koje će biti izložene na trajno štovanje u ovoj kapelici. Vaš nadbiskup, kao i mnogi naši nad/biskupi žele da ovaj mladi svećenik, u ovom vremenu punom izazova i duhovnih kriza, bude Bogu posvećenim osobama uzor u oblikovanju i življenju duhovnog identiteta. Povijest njegova života obilježena je raznim izvanjskim poteškoćama: osporavanjem i oduzimanjem nacionalnog identiteta, drugi svjetski rat kad se na području Istre susreću tri vojske (tri režima: fašizam, nacizam i komunizam) te na koncu poraće koje je obilježeno sustavnim progonima i mučeništvom.
Bl. Miroslav rođen je 13. svibnja 1920. godine u Čabrunićima (Svetvinčenat, Južna Istra) u hrvatskoj obitelji koja je unatoč talijanizaciji uspjela sačuvati svoj hrvatski identitet. U duhovnom rastu veliku ulogu u Miroslavovu životu je imala njegova majka Lucija koja je osjetila da bi njezin sin Miro, kako su ga zvali, mogao biti svećenik. Veliku daljnju ulogu u duhovnom pozivu bl. Miroslava imao je njegov kateheta, a poslije i prijatelj, vlč. Ivan Pavić. Duhovno sazrijevanje nastavlja se kroz sjemenište u Kopru te studij teologije u Rimu. Prema svjedočanstvu njegovih kolega, Bulešić je bio uzornog vladanja, solidan učenik te izuzetno pobožan i poslušan. Duhovna formacija u sjemeništu i bogosloviji bit će presudni za daljnji njegov sveti svećenički život. Bulešić je bio temperamentne naravi, osjetljiv na nepravdu, pun ljubavi prema grešnicima te čovjek molitve i štovanja bl. Djevice Marije. Ključu ulogu u duhovnom sazrijevanju bl. Miroslava su imali sjemenište, odnosno bogoslovija te osobna molitva. U prvoj godini svog svećeništva on žarko moli: “Gospodine, moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim.”[1]. Mučeništvo je kruna svetačkog života bl. Miroslava. Nije postao blažen jer je ubijen. Čak se usudim reći da je on svoje mučeništvo isprosio od Gospodina.
2. Kako je jedan sjemeništarac, bogoslov i onda kao svećenik „uspio“ postati mučenik i blaženik? Odgovor na ovo pitanje nalazimo u njegovom Duhovnom dnevniku gdje se jasno zrcali duhovni put jednog mladog bogoslova i svećenika. Miroslav otvoreno piše o svojim poteškoćama koje mu stoje na putu duhovnog rasta te sebe i svoj život povjerava zagovoru Blažene Djevice Marije. On je nastojao svaku svoju poteškoću, svaki svoj pad, kao i uspjeh iskomunicirati s Isusovom Majkom. Zato na današnji dan, 8. prosinca 1942. u Rimu vrši osobnu posvetu blaženoj Djevici Mariji te zapisuje: „U Tvoje ruke, Majko, postavljam svoju dušu sa svim njezinim moćima; Tebi darujem svoje zasluge, molitve, dobra djela, čistoću, poteškoće, odnos prema drugima. Tebi prikazujem svoje tijelo i svoja sjetila…. Hoću da živim u Tebi, za Tebe, s tobom, da mogu živjeti tako s Kristom, za Krista, u Kristu Bogu.“[2]
On se ne boji u svojim padovima, poteškoćama, sumnjama uteći Gospinu zagovoru. Ništa ne skriva u svom srcu, ne opravdava svoje mane i propuste, već moli zagovor i pomoć Isusove Majke. Bilježi u svom Duhovnom dnevniku poteškoće, ne kako bi se njima hvalio, već kako bi na njima poradio. U poteškoćama i kušnjama čovjek sazrijeva i vidi se njegova autentičnost. Uvijek svoje zapise u Duhovnom dnevniku završava obraćajući se Gospi. On žarko moli da ga Gospa zagovara, da mu ona isprosi od svog Sina potrebne milosti.
3. Dragi sjemeništarci, dok budete klečali pred ovim oltarom i častili relikvije bl. Miroslava, nastojte uvijek iznova otkrivati ljepotu svog duhovnog poziva. Piše bl. Miroslav: „Dođi – govoriš mi – dođi za mnom. Koliko puta si učinio da čujem Tvoj glas, Tvoj poziv. I to si učinio zato, jer si me ljubio.“[3] Bog Vas i svakog od nas je pozvao zato što nas ljubi. Ne zato što smo to zaslužili, ne zato što smo mudriji i umniji od drugih, nego zato što je On odlučio posebno svoju ljubav usmjeriti na nas. I naš je poziv isključivo djelo Božje ljubavi. Kad tako promatramo svoj duhovni poziv, možemo i mi reći s bl. Miroslavom za sebe: „da moje ruke nisu više moje, već da su Bogu darovane; …da moja usta nisu (više) usta moja, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i čiju sam Krv pretvorio vino.“[4] Bl. Miroslav je po sakramentu svećeničkog ređenja u Isusu pronašao novi identitet svog postajanja i djelovanja. Možemo primijeniti riječi sv. Pavla: „Živim, ali ne više ja, nego živi Krist u meni.“
Slično je Ivan Zlatousti govorio o daru svećenika, upozorivši vjernike da svećenika trebaju promatrati očima vjere: “Kada Bog ne bi djelovao po njemu (svećenicima), ti ne bi bio kršten, ne bi sudjelovao u otajstvima, ne bi bio blagoslovljen, odnosno ne bi bio kršćanin.”
4. Bl. Miroslav nastojao je slijediti Isusu Kristu ne samo po primanju sv. reda prezbiterata, da bude svećenik, već da spremno podnese mučeništvo poput Krista. On nije u svom svećeničkom životu težio za boljom župom ili službom već da ranjenom, ispaćenom narodu u Istri donese radosnu vijest spasenja. Drugi svjetski rat ostavio je velike rane na ljudskim dušama te je vrijeme poraća „mirisalo“ po mržnji i osveti. Bl. Miroslav je često ponavljao: „mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane.“[5] Za njega možemo reći da je u svojim župama bio istarski Samaritanac koji je nastojao svaku ljudsku ranu zamotati u bijeli omot ljubavi. Znamo da je Bog ljubav. Bl. Miroslav je nastojao svaku ljudsku dušu zamotati u bijeli omot ljubavi. U župama gdje je djelovao nastojao je svima biti prijatelj i duhovni otac. Bio je jasan u kršćanskom nauku, požrtvovan u djelima milosrđa. Okupljao je djecu i mlade, osnivao pjevačke zborove te sav se dao na duhovni preporod svojih župa. Ovim riječima je opisao lik bl. Miroslava Bulešića papa Franjo u svom Apostolskom pismu: „revni pastir, vješt odgojitelj mladih i neustrašivi svjedok prvobitnosti Evanđelja.“[6]
Zbog evanđeoskog žara u pastoralu u vrijeme rata prozivali su ga svi. Na prozivke Nijemaca i partizana odgovara: „Ja sam katolički svećenik i svete sakramente ću podijeli: i Talijanu i Nijemcu i Hrvatu.“ Izdiže se kao svećenik iz nacionalnih okvira i živi univerzalnost svećeničkog poziva. On je bio spreman izložiti sebe radi čovjeka, pa radi i neprijatelja.
5. Ta ljubav prema čovjeku proizlazi iz njegovog duhovnog sjedinjenja s Kristom. Na napade i prijetnje neprijatelja odgovora: „Moja osveta je oprost!“ Miroslav je bio svjestan da istinskog mira nema bez oprosta. Mi ponekad zazivamo pravdu, pravednu kaznu za prekršitelja i kad dođe kazna ne smatramo je pravednom. Miroslav ne traži kaznu, već unaprijed prašta svima. U Duhovnoj oporuci piše: „Svima pitam oproštenje. A moja osveta je oprost. Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put.“ [7] I mi danas molimo da nam bl. Miroslav isprosi od Gospodina milost oprosta. Da na svaku nepravednu osudu i prozivku možemo odgovoriti s oprostom. Opraštajući svima spremno prihvaća mučeništvo. On se ne boji mučeništva, dapače dva mjeseca prije toga piše: „ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi“.[8] Miroslav nije izabrao ni mjesto ni dan svog mučeništva. Međutim, mjesto i dan mučeništva postalo je za Istru i naš hrvatski narod dan proslave Boga.
6. Mučeništvo će podnijeti na službi podravnatelja sjemeništa u Pazinu, 24. kolovoza 1947. Odmah su njegove kolege (svećenici i profesori) nastojali dobiti za sebe, kao relikvije, dio okrvavljene košulje ili kolara. Počeli su ga častiti kao mučenika. Prema svjedočanstvima i zapisima sjemeništaraca iz tog vremena, oni su svog odgojitelja Miroslava počeli častiti potajno i utjecati mu se u zagovor. Sačuvali su sve njegove osobne stvari te će 21. travnja 1956. godine započeti proces za proglašenje Miroslava Bulešića blaženim i svetim. To je bio prvi proces u našem narodu za jednog mučenika komunističkog režima.[9] Proces će nakon druge sjednice biti obustavljen zbog opasnosti od progona komunističke vlasti. Bio je to dug proces, ne zbog pitanja svetačkog života i mučeništva bl. Miroslava, nego zbog naše sporosti. Međutim, dugotrajnost nije zasjenila ljepotu i svetost života bl. Miroslava.
7. Od danas, na ovom mjestu će još snažniji „mirisati“ sv. plamen katoličke vjere koji je živio bl. Miroslav. Neka nam bude trajno nadahnuće u oblikovanju našeg duhovnog identiteta kako bi mogli ljubiti svoju Crkvi i naš narod. Bl. Miroslav nam može u tom biti uzor i zagovornik. Bl. Miroslave, moli za nas. Amen.
[1] Duhovni dnevnik, 22. 3. 1944.
[2] Duhovni dnevni, 8. 12. 1942.
[3] Isto, 10. 10. 1942.
[4] Isto, 23.5. 1943.
[6] PAPA FRANJO, Apostolsko pismo, u: Bl. Miroslav Bulešić, glasnik postulature, br. 1/2014, str. 5.
[7] U njegovoj Duhovnoj oporuci.
[8] Duhovni dnevnik, 24. 6. 1947.
[9] Ilija JAKOVLJEVIĆ, Početak procesa za proglašenje blaženim vlč. Miroslava Bulešića te fama sanctitatis u narodu, u: Mons. Dragutin Nežić i Istarska Crkva (1947.-1984.), Pazin-Poreč, 2019., str. 167-189.