Moj Bože, tu sam. Bojim se. Možda više za druge nego za sebe. Isuse, ohrabri me. Prosvijetli me. Došli su po mene da idem k ranjenom partizanu u šumu. I on, hvala Ti i dika budi, i on se želi pomiriti s Tobom prije nego umre. Svi su oni – i partizani i Njemci i Talijani pred situacijom smrti samo ljudi potrebni pomirenja s Onim kome idu i s onima od kojih se dijele. Ali kad sam duhovno pomogao Nijemce ili fašiste prijetili su mi partizani, a ako me sad uhvate Nijemci i shvate da idem partizanu, nema mi spasa.
Ah, nije mi lako, ali sam spreman dati svoj život, ako Ti to hoćeš, ako je to Tvoja volja – moj Bože! Ali strah me je za druge, strah me je za ovo moje stado malo, ove moje sirote župljane. Ti znaš kako se Nijemci osvećuju, kako je strašna njihova odmazda, kako su kadri postrijeljati sve mještane, popaliti cijelo mjesto. Ako me uhvate što ću reći. Ne smijem lagati, ali kako da zaštitim svoje – zapravo Tvoje stado, koje si mi povjerio?! Uzdam se Isuse u onu tvoju riječ: „Kad vas budu vodili na izručenje, ne brinite se unaprijed što ćete govoriti, nego govorite što vam bude dano u onaj čas. Ta niste vi koji govorite, nego Duh Sveti (Mk 13,11).“ Ja sam Gospodine Bože Tvoj svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji to traže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu. A oni se međusobno mrze. Ali ne svi. Neki su pravi vjernici, slušaju Tvoj glas, ali moraju tu biti. Bože moj, u Tvoje ruke predajem sve: i moj život, i moju pastvu…
Vodi me Ti! Vodi nas Ti! I neka se vrši volja Tvoja. A moja osveta za ovaj strah i moguće zlostavljanje i moguću smrt i Nijemcu i Talijanu i Hrvatu biti će oprost. Tako neka bude.
Amen. Idem!