„Pokazati lice Božje“
Poštovani štovatelji bl. Miroslava Bulešića,
1. Slavljenje godišnjice mučeničke smrti bl. Miroslava Bulešića trajni je spomen da Bog ne zaboravlja svoje pravednike. „Pravednik živi od svoje vjere“ (Hab 2,4). Na našem hodočasničkom putu vjere susrećemo tjeskobe, pitanja, a ponekad i razočaranja. Nije nam lako gledati sve ono što se događa u svijetu, u društvu, a ponekad i u samoj Crkvi. I upravo tada Isus i nama, kao nekoć svojim apostolima u trenucima tjeskobe i nesigurnosti, govori: „Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“(Iv 14,1).
U nedostatku vjere počinjemo tražiti krivca za ono što se događa na društvenom, političkom, gospodarskom, ekološkom, vjerskom i osobnom području. Uvijek je kriv netko drugi.A upravo je to jedna od velikih duhovnih zamka: osloboditi se vlastite odgovornosti za ono što činimo i za svijet koji nam je povjeren. Bl. Miroslav nije bio sudac nego Samaritanac, nastojao je pronaći načine kako pomoći čovjeku. Želio je ljubiti, pa i neprijatelja, a ne suditi. I u tome nam može biti veliki uzor, ako ga želimo slijediti.
2. Bl. Miroslav Bulešić imao je hrabrosti progovoriti ne samo o tuđoj odgovornosti nego i o odgovornosti samih kršćana. Govoreći o zamkama svoga vremena, o vremenu Drugoga svjetskog rata i strašnim ideologijama fašizma, nacizma i komunizma, rekao je: „Mnogo krivoga snose i sami kršćani, jer su više puta sakrili pred drugima lice Božje, u privatnom životu, socijalnom i moralnom životu.“
To je snažna i neugodna istina nama kršćanima. Jer puno je lakše govoriti o tuđim pogreškama, propustima i iznad svega slabostima, nego dopustiti da Božja riječ progovori o našim vlastitim postupcima. Kršćani su, na različite načine, znali sakriti lice Isusovo od ovoga svijeta kroz povijest, pa i danas. A kršćanin je pozvan upravo suprotno: svojim životom drugima otkrivati Kristovo lice.
3. Bl. Miroslav nije svetost života započeo u trenutku mučeničke smrti. Njegova je svetost rasla u svakodnevnom životu: u vjernosti Bogu, u služenju ljudima, u ljubavi prema čovjeku, u prihvaćanju nerazumijevanja, te u spremnosti da ostane vjeran Evanđelju i onda kada je to postajalo opasno.
Kada je trebalo pratiti djelitelja svete krizme, mnogi su znali da će biti poteškoća i da bi sama krizma mogla biti spriječena. U takvim okolnostima, dok su drugi imali svoje „obveze“ i „razloge“ zbog kojih nisu mogli biti u pratnji mons. Ukmara, bl. Miroslav nije kalkulirao nego je išao. Njegova hrabrost nije bila odsutnost straha. Bila je spremnost da se, unatoč strahu, ostane vjeran. U Buzetu se nije bojao stati pred Svetohranište i reći: „Dalje može te samo preko mene mrtva.“ Mučeništvo je bilo vrhunac te vjernosti. Na pitanje boji li se otići u Lanišće gdje bi mogao biti ubijen, odgovorio je: „Samo jedanput će se umrijeti“.
4. Gledati na licu drugoga lice Božje nije nimalo jednostavno. Pogotovo kada je pred nama čovjek koji nas je povrijedio, čovjek koji misli drugačije, čovjek kojega smo možda proglasili neprijateljem. A Isus je došao upravo zato da čovjeka oslobodi od grijeha, straha, mržnje, podjela i svega onoga što ga udaljava od Boga i od drugoga čovjeka. Zato Isusov poziv nije poziv na vladanje jednih nad drugima, niti na podčinjavanje i porobljavanje čovjeka. Njegov je poziv jednostavan, ali zahtjevan: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ Tu leži sva zahtjevnost kršćanstva. Bl. Miroslav djelovao je iz vjere i ljubavi.
5. Kada govorimo o mučeništvu, i kada obilježavamo godišnjice mučeništva, sve to moramo činiti u vjeri i ljubavi. Jer mučeništvo nije pobjeda mržnje nad mržnjom, nego svjedočanstvo ljubavi i vjernosti.
Bl. Miroslav jasno je poručio ne samo svojim vjernicima nego i svima koji su živjeli pod pritiskom različitih ideologija: „Kršćanstvo nije ideologija.“ Ideologije često stvaraju podjele, podižu zidove i određuju tko je „naš“, a tko „njihov“. Čovjek tada više ne vidi osobu ispred sebe, nego pripadnika neke skupine, svjetonazora ili ideologije. Ali Isus ne gleda čovjeka kroz etikete. On vidi čovjeka.
6. Bl. Miroslav govori upravo o potrebi da se čovjek susretne s čovjekom. „Zato se dijalog mora ostvarivati na razini čovjeka. Možda se ideologije neće promijeniti, ali čovjek može. Srce se može promijeniti.“ Čovjek može ponovno otkriti lice drugoga i u njemu prepoznati brata. Može prepoznati da pred njim stoji čovjek kojega je stvorio isti Bog. U tome je snaga kršćanstva: ono nije ideologija koja želi pobijediti druge, nego ljubav koja može povezati ljude. Isus nas poziva da budemo poput Oca koji je na nebesima. A Otac ne prestaje ljubiti čovjeka ni onda kada čovjek griješi.
Zato ljubav uvijek prethodi osudi, a oprost otvara put pomirenju. Bl. Miroslav Bulešić, suočen sa zlom koje ga je okruživalo, sa strahotama rata i prijetnjama, odgovorio je jednom jednostavnom, ali dubokom mišlju: „Moja osveta je oprost!“. Kakva snažna rečenica! Moja osveta je oprost. To nije slabost. To nije odobravanje zla. To nije zatvaranje očiju pred nepravdom. Ljubiti ne znači opravdavati zlo. Ljubiti znači ne dopustiti da me tuđe zlo pretvori u čovjeka koji više ne zna ljubiti.
Bulešić nije dopustio da zlo ima posljednju riječ u njegovu životu. Zato se danas ne moramo pitati samo: „Tko je kriv?“ Moramo se pitati: „Jesam li svojim životom drugima pokazao lice Božje ili sam ga svojim riječima, postupcima, osudama i ravnodušnošću sakrio?“ To je pitanje koje bl. Miroslav danas postavlja svakome od nas.
Ne možemo promijeniti cijeli svijet.
Ne možemo riješiti sve podjele.
Ne možemo promijeniti druge ljude.
Ali možemo dopustiti Bogu da promijeni naše srce.
7. Zato Vi, dragi hodočasnici i štovatelji bl. Miroslava Bulešića, dok ovih dana razmišljate o ovom mladom, ali duhom velikom svećeniku, dopustite da Bog mijenja vaša srca kako bi uvijek bila spremna oprostiti i ljubiti.
Dok hodočastite u Lanišće i promatrate tragove mučeništva bl. Miroslava, ne osuđujte one koji su to učinili. Učinio ih kršćanin koji nije vidio na licu Miroslava Bulešića lice Božje. I sami možemo postati dio istoga kruga zla ako na licu drugoga ne znamo prepoznati lice Božje. Neka mjesto mučeništva bl. Miroslava Bulešića bude mjesto na kojem prestaju naše borbe, neprijateljstva i podjele. Sve ono što nas opterećuje predajmo „Začetniku i Dovršitelju naše vjere“ (Heb 12,2).
Dok hodočastimo u Svetvinčenat i klečimo pred zemnim ostatcima bl. Miroslava, pred oltarom, započnimo i mi novi život. Bl. Miroslav je na tom istom mjestu zaređen za svećenika i ovako opisao taj trenutak: „Onda sam oćutio da nisam ni sam više svoj, onda sam osjetio da moje ruke nisu više moje, već da su Bogu darovane; onda sam opazio da moja usta nisu [više] usta moja, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino.“ (Duhovni dnevnik, 23. 5. 1943.)
A možda upravo odatle počinje svaka istinska promjena čovjeka, pa svijeta. Ne od pitanja: „Tko je kriv?“. Nego od pitanja: „Što ja mogu učiniti?“
Svojim životom ponovno pokazati svijetu lice Božje.
Zagreb, na spomendan sv. Bernarda, 20. kolovoza 2026.
vlč. Ilija Jakovljević
Vicepostulator