Kontakti
Župa Sv. Vinka m.;
52342 SVETVINČENAT; Svetvičenat 39
Tel. (052) 560-004
www.zupasvetvincenat.hr
Turistička zajednica Općine Svetvičenat
52 342 SVETVIČENAT; Svetvičenat 20
Tel. (052) 560-349
www.tz-svetvincenat.hr
U Svetvinčenat je Miroslav Bulešić dolazio pomagati župniku o blagdanima i za vrijeme školskih praznika kao sjemeništarac iz Kopra i kao bogoslov iz Rima, biciklom iz rodnih Čabrunića.
Dana 25. 10. 1942. godine primio je sveti red đakonata u svojoj rodnoj župi, u Svetvinčentu, u crkvi Navještenja Marijina. Tada je u svojem Duhovnom dnevniku, među ostalima napisao rečenice: „(…)Bog mi je bio milostiv i držao me vjernim kod sebe. – Isuse, veliki i Vrhovni svećeniče, daj da ti postanem vjeran svećenik.“ Nakon primanja reda đakonata, vratio se na studij u Rim gdje je upisao četvrtu godinu teološko-filozofskog studija. I dalje se, u svojim dvojbama i teškoćama, stavljao u vječiti zagovor Majke Božje. Tako je 8. prosinca 1942., na blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, Njoj napravio osobnu posvetu. U to se vrijeme već polako nazirao kraj Drugog svjetskog rata, a i u Rimu su se u svim slojevima društva prepoznavale bolne posljedice koje je rat izazvao. To je i Bulešić uočavao i napisao u svom Duhovnom dnevniku kako vidi na licima vojnika razočaranje, patnju i veliku čežnju za ljubavlju, za prihvaćanjem, za svojim domom. Tako je jednom Bulešić stao u strogu obranu Crkve i svog kršćanskog stava, kada je jedan svećenik ponavljao izraze: „Domovina, barjak, heroji“. Mladi je Bulešić na to rekao kako treba sve ljude prihvaćati i da svi trebamo biti braća u Kristu. Nikada nije dopuštao da se vrijeđa Kristova Crkva, ponajviše da se politika upliće u crkvenu zajednicu i njezine odredbe. Također, važno je napomenuti i da je Ivan Pavao II. bio njegov vršnjak (r. 18. svibnja 1920.). On je za Bulešića posvjedočio kako je za njega „Krist doista bio središte i smisao cjelokupne ljudske povijesti“. Uskoro je došlo vrijeme za trenutak kojem je Bulešić posvetio čitav svoj studij i život – svećeničko ređenje, posvećenje za Kristovu Crkvu. Duhovnu obnovu prije primanja svetoga reda imao je u bazilici sv. Pavla u Rimu i trajala je sedam dana. Nadovezujući se na to, Bulešić je, što se tiče duhovnog života, prema sebi uvijek bio strog. Bio je krepostan čovjek i nikada nije dopuštao da ga negativnosti svladaju. Uvijek je molio svoje dnevne molitve i nikada ih ne bi preskakao. To nam je posvjedočeno i u riječima koje je zapisao u Duhovnom dnevniku: „Prije smrt nego grijeh i nevjernost.“ Svim svojim bićem bio je spreman primiti sakrament svetog reda i postati Kristov svećenik.
Nakon studija u Rimu Miroslav se, pripravan na svećeničko ređenje, vratio u svoju biskupiju. U njegovoj rodnoj župi, u Svetvinčentu, bilo je veliko ushićenje zbog njegove Mlade mise. Svi su ga željno iščekivali jer su ga poznavali kao radišnog i odgovornog mladića, kao svećenika koji se brine za Kristovu Crkvu, za Kristov narod. Uvijek je imao ljubavi i razumijevanja za ljude svih dobi – za djecu, mlade, starije. Svi su u njemu vidjeli ono što i jest bio – mladić ispunjen Kristovom ljubavlju i dobrotom, poniznošću i pravednošću. Dana 11. travnja 1943. primio je u Svetvinčentu svećenički red po rukama biskupa Radossija.
Mladu misu svečano je slavio na Vazmeni ponedjeljak 26. travnja u prepunoj župnoj crkvi u Svetvinčentu.
Pri ulasku u sam Svetvinčenat, na zvoniku crkve Navještenja Marijina, odzvanjala je dobrodošlica Miri i njegovoj procesiji, kao svečani uvod u slavlje Mlade mise. Ususret njemu i procesiji došli su tadašnji župnik u Svetvinčentu Anton Cukarić i drugi svećenici, općinske vlasti i domaći sumještani. Najprije je Mladomisnik pošao prema župnoj kući koja se nalazi nasuprot Crkve, na drugoj strani trga. Odande je u svečanom ophodu krenuo prema župnoj crkvi. Ona je bila bogato ukrašena cvijećem u unutrašnjosti, a iznad samih ulaznih vratiju visio je ures od bršljanova lišća. Sv. misa služila se “in tertia“: uz predvoditelja – mladomisnika Miroslava Bulešića i njegove prijatelje, vlč. Ratimira Beletića i vlč. Stanka Macuku. Presbiter assistens, tj. počasni pomoćnik bio je vlč. Zvonimir Brumnić, koji je održao propovijed na hrvatskom i talijanskom jeziku, što je tada bilo veoma značajno jer je Istra bila pod talijanskom vlašću. Miroslav je za dan svoje Mlade mise u Duhovni dnevnik zapisao: „Sve je bilo lijepo, sve je bilo uspješno! Hvala Tebi, o Bože, i Tebi, o Majko moja, nebeska!“Poslije Mlade mise u župnoj kući u Svetvinčentu priređen je ručak za uzvanike, a predvečer je u njegovoj rodnoj kući priređena večera za domaće svećenike, rođake i brojne prijatelje. Mjesec dana poslije Mlade mise u Duhovni dnevnik mladi svećenik napisao je da se sjeća trenutka primanja svetoga reda kada je Biskup položio ruke na njegovu glavu i kada mu je dušu svojom milošću napunio Duh Sveti. Zahvalan je Bogu Ocu koji mu je ukazao povjerenje i pozvao ga da bude radnik u Vinogradu Gospodnjem. U Pretvorbi tijekom mise osjetio je nešto posebno kada je izgovorio riječi: „Ovo je Tijelo moje, Ovo je Krv moja!“ Od toga trenutka osjetio je da je sve njegovo Božje, da nije više sin svojih roditelja, već samo Božji: „Počeo je za me novi život: svećenički život… Onda sam oćutio da moje ruke nisu više moje, već da su Bogu darovane; onda sam opazio da moja usta nisu usta moja, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio u vino. Moja majka, otac i braća su plakali; a mogli su: sin im je umirao, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja.“
Još se i danas pripovijeda kako prije Miroslavove mlade mise, a ni poslije nje, nije bilo takvoga slavlja u okolici. To je bilo tako zbog Miroslavova življenja svetosti još za života, zbog njegove predanosti Bogu, zbog njegove požrtvovnosti i dobrote. Po njegovu se ophođenju prema samom tom događaju vidjelo kako je potpuno predanje Kristu bilo ono što je najviše iščekivao i želio. Nakon slavljenja Mlade mise, Bulešić se vratio na sveučilište „Gregoriana“ u Rim nastaviti svoj studij – tada je, naime, bio student četvrte godine. Tu je akademsku godinu započeo kao đakon (zaređen 25. listopada 1942. godine), a završio kao svećenik (zaređen 11. travnja 1943. godine). Kada se kao mlad svećenik vratio u Rim, bio je uzor u duhovnom životu svima – i profesorima i studentima, kao što je to bio dok je pohađao sjemenište u Kopru.
Da je mladi Miro žarko želio postati svećenikom, čita se također iz gesla koje je izabrao kod oblačenja talara 1936. godine: „Bog moj si Ti, u rukama Tvojim sudbina je moja“, a također i iz mladomisničkog gesla: „Dođi kraljevstvo Tvoje budi volja Tvoja“. Tako je mladi Miro postao svećenikom.
Stalnim nagovorom majke Lucije i rodbine, vlasti su tek jedanaest godina nakon mučeničke smrti Miroslava Bulešića dopustile da se njegovo tijelo, pokopano na groblju u Lanišću, prenese u njegovu rodnu župu – Svetvinčenat. To je učinjeno na njegov 38. rođendan i na 41. obljetnicu ukazanja Gospe Fatimske – 13. svibnja 1958. godine. Dovezen je na mjesno groblje i pokopan kraj ulaza u crkvu sv. Vincencija. Bilo je to u tajnosti. Mirne duše, brižna majka koja je u vjeri odgojila svoje petoro djece, dvadesetak je dana nakon toga umrla. Kako je prijenos bio u tajnosti, za to je znao tek najuži krug rodbine i svećenika.
Njegovi su zemni ostaci 2003. godine preneseni u novu grobnicu uz ulazna vrata župne crkve Navještenja Marijina, a 2014. godine relikvije su položene u glavni misni oltar.
