U povorci pobožnih hodočasnika na Bulešićev grob, po uzoru na svoga prethodnika kard. F. Kuharića, o 60. obljetnici mučeničke smrti sluge Božjeg Miroslava Bulešića, 24. kolovoza 2007., bio je kard. Josip Bozanić. Toga dana Bulešićev grob bio je mjesto molitve Crkve u Hrvata. Svaki hodočasnik želio se duboko pokloniti i uteći zagovoru sluge Božjeg Bulešića. Ovih smo se dana pred cijelom hrvatskom javnosti mi u Crkvi ponovno prisjetili naših mučenika i žrtava komunističkog režima, zahvaljujući neumornom radu biskupa Mile Bogovića. Možemo reći da na čelu mučeničke Crkve u Istri iz tog vremena stoje dva sveta svećenika bl. Francesco Bonifacije i sluga Božji Miroslav Bulešić.
Na grob bl. Bonifacija ne možemo poći jer ne znamo gdje mu počivaju zemni ostaci. „Za velečasnog Bulešića znamo ne samo mjesto nego i dan i sat, gotovo i minutu kada se dogodilo mučeništvo koje Crkvu u Istri i u čitavoj Hrvatskoj nije ostavilo ravnodušnom, iako je i dan i sat i njegovo ime – prema namisli komunističkih vlastodržaca – trebalo potonuti u zaboravu šutnje iz straha“ – tom je prigodom u Svetvinčentu istaknuo kard. Bozanić. Kad čitamo Bulešićeve zapise, vidimo kolikom je ljubavlju živio svoje svećeništvo, a iznad svega imao jasne stavove o Bogu i Crkvi. Kardinal ističe: „Ta kristalna čistoća ovoga hrvatskog svećenika proizlazi iz prožetosti evanđeljem. Zbog svoje ukorijenjenosti u Radosnu vijest, bio je kristalno jasan: “Ili smo kršćani, ili to nismo. Nema polovične vjere, ne može je biti. Ako smo kršćani, moramo biti vjerni učenici Kristovi.” Bulešić je do kraja bio vjeran Kristu i zbog te vjernosti, imao je hrabrosti u životu ne donositi političke i kompromisne odluke, nego svojim jasnim naukom ići do kraja, pa ako treba i mučeništvo podnijeti. Bulešić je u Baderni u propovijedi rekao: “Moja politika je ta da vas potičem na put poštenja, od koga ste daleko; da vam pokažem cilj vašega života, da u vaša srca usadim kršćansku ljubav, slogu i dobrotu, da vam pružim sreću na ovome i drugom svijetu; da se za vas žrtvujem danju i noću. To je moja politika. To sam činio do sada, to isto učinit ću za vas i ubuduće… Ničega se ne bojim jer znam da činim u svemu svoju dužnost i miran sam pred Bogom i pred ljudima.” Tako su mogli u onom vremenu, ali i danas, samo sveci govoriti. Grob svakog mučenika postaje najočitiji znak pripadnosti jedne mjesne Crkve Bogu. Istarska Crkva u samim počecima obilježena je krvlju mučenika, od sv. Maura i drugih, a palma mučeništva prati je do današnjih dana. Kad je Crkvi bivalo tijekom povijesti najteže, tad je Bog preko pojedinaca, koji su bili spremni podnijeti mučeništvo, davao znakove svoje blizine. Kardinal Bozanić pozvao je vjernike da „dođu i vide“ nekoga „tko odražava Kristov lik“ u Svetvinčentu. Kard. Bozanić je istaknuo: „Upravo u onom trenutku, kada mu se činilo da ima najmanje snage, Bog mu je dao svoju snagu. Tako se okrutno ubojstvo prometnulo u slavu pobjede, a svećenik Miroslav Bulešić ovjenčan je palmom mučeništva. Na zidu i podu župne kuće u Lanišću ostao je trag njegove mučeničke krvi, ali je još dublji trag ostao živjeti u ljudima koji su svjedočili o zvjerstvu ubojica s komunističkim predznakom. Već je tada bilo jasno da u narodu živi glas o njegovoj svetosti (fama sanctitatis), što potvrđuje i detalj da su svećenici u Sjemeništu u Pazinu, dan nakon mučeništva, rezali komadiće Bulešićeve okrvavljene košulje i čuvali je kao dragocjenu relikviju. Iz svjedočanstava očevidaca razvidno je s koliko je žara i neustrašivosti gorio za Krista. Mogli bismo ga zvati mučenikom svete potvrde.“ Godinama se, na poziv našeg biskupa Ivana Milovana, na poseban način krizmanici u Istri upoznaju s Bulešićevim likom i hodočaste na njegov grob. Mladi danas traže istinske svjedoke vjere
te rado pohađaju grobove mučenika i razmišljaju o njihovu načinu življenja vjere. Komunistička ideologija, bez obzira kojim se lažima i sredstvima služila da mladima nametne svoje mišljenje, ne uspijeva jer mladi danas ne traže govornike koji druge optužuju, već istinske svjedoke čiji način života više govori od mnoštva riječi.
Objavljeno: Ladonja, svibanj, 2012.