(Zamišljeni) interview s Bulešićem

Miroslave dobro došao u Crkvu hrvatskih mučenika!

Miroslave, možemo li razgovarati? Ti si novo lice na našem nebu mučenika koje mnogi tek trebaju upoznati, možda mi svećenici ponajviše. Radujemo se tvom dolasku u Crkvu hrvatskih mučenika. Ovdje te već čeka mjesto. Progovori nam o sebi. Tvoja je mladost darovana Bogu. Kako si to uspio?

Kad sam pristupao oltaru da primim talar, vi bi danas rekli reverendu, osjećao sam da ću se obući u ruho koje će me obilježiti. Neće me ono promijeniti, al je do mene kako ću ga nositi. Tražio sam misao nadahnute riječi da izrazi što osjećam. Došle su mi riječi psalma: „Ti si Bog moj. U tvojim je rukama moja sudbina“. Oblačeći talar stavio sam svoj život, sve svoje što sam od Boga dobio u ruke svome Stvoritelju i svome Spasitelju. Ne znajući što me čeka znao sam da samo u njemu imam svu sigurnost i sav traženi mir. Ako On ostane moj jedini Bog onda nikako ne mogu izgubiti, ni život, ni mir, niti vječnost jer me On vodi i čeka. A samo mi je to bilo važno.

Postao si svećenik. Služio si prvu svetu misu i dijelio mladomisnički blagoslov. Kako si osmislio svoj početak svećeničkog djelovanja?
U životu svi trebamo jasne stavove, nadahnuća koja ćemo slijediti, misao vodilju za koju ćemo se uvijek moći uhvatiti. Nešto što će usmjeravati naše korake putem dobra. Sveto pismo je nepresušan izvor žive Božje riječi koja nam to stalno nudi. Birajući što će meni biti najvažnije zaustavio sam se u molitvi ‘Oče naš’. To nas je Isus učio, tu mora biti ono najvažnije. Moj je izbor pao, valjda voljom Božjom, na riječi: «Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!». Što bi drugo moje svećeničko služenje moglo bolje oslikati od tih riječi. Svećenik sam postao da širim Kraljevstvo Božje, a to ću uspjeti ako vršim njegovu, a ne svoju volju. Nekako mi se činilo da je u tome sve rečeno. Po tim riječima znam što mi je činiti, ako se oko nečeg dvoumim imam jasan kriterij što treba izbjeći, ono što nije dostojno Kraljevstva Božjeg. A kad zapnem i ne budem imao snage ili ne budem znao kako dalje ili kad se suočim s nedostatnim ljudskim snagama zamolit ću Gospodina da se izvrši njegova sveta volja.

Bio je rat. Događale su se strahote. Prolivena je krv. Zavladala mržnja čak i među kršćanskom braćom raznih naroda. Kako si mogao u toj tami pronaći svjetlo?
Negdje sam čuo da nema tako prokletog vremena i mjesta gdje evanđelje i Kristova ljubav ne bi vrijedile. To me je tješilo i hrabrilo. Što god se oko mene događalo znao sam da trebam biti odraz Njegove poslušnosti i ljubavi koja nije bježala od križa. Njegova nevinost koja je morala trpjeti. Nedužan, a razapet. Isus nije uzalud umro. Njegova smrt i slavno uskrsnuće bili su početak novog stvaranja, stvaranja boljeg svijeta. To nikad nije prestalo. Zato u jednom pismu napisah: „Prolivena je nedužna krv, i dalje se ona prolijeva; neće li možda upravo ona poslužiti kao temelj društva koje se ponovno rađa u boli? Ja mislim da hoće!“ U tome sam pronašao smisao koji mi daje snagu prihvatiti patnje koje su nas snašle.

I tvoj je život, Miroslave, bio u opasnosti. Jesi li se bojao smrti, patnje, muka? Prijetili su ti i branili da vršiš svoju svećeničku službu. Kako si se tome odupirao?
Bojao? Bojao sam se ponekad. Mučila me neizvjesnost. Strahovao sam što će biti i samnom i s mojim narodom. Prolazile su vojske svakojakih zastava, a ja sam tražio na svakom licu crte čovjeka koje je Bog upisao. Bilo je puno jadnika koji su iskreno tražili pomoć Božju, a nisu se uspjeli oduprijeti ratnoj mašineriji koja ih je satirala. Navraćao sam se uvijek iznova na svoje mladomisničko geslo, onaj drugi dio: „Budi volja tvoja!“. Gledao sam smrti u lice s molitvom Bogu: «Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.» Na koncu konca, ne želim li doći Gospodinu, pa ako je Njegova volja da to bude uskoro, zar bi se tome protivio. U tome je snaga vjere i predanja.

I onda, susreo si se sa svojim krvnicima. Došli su ti presuditi jer nisi slušao njihovu volju, trenutnih gospodara svijeta…
Znao sam da se neće pomiriti s time da smo ipak imali svetu krizmu, a oni su je zabranili. Mladiće i djevojke oboružali smo silom Duha Svetog za iskušenja koja su tek bila pred njima. Zaslijepljenim dušama to se nije svidjelo. Zlo je zaplesalo svoj posljednji nemoćni ples. Mogli su mi uzeti samo onaj prolazni život. Preostalo je samo do kraja pokazati da je žrtva jedina istinska mjera ljubavi. Onoliko voliš koliko si spreman trpjeti. A Bog mi podari tu snagu, oboruža moju ljudsku nemoć i učini je dostojnom prijeći prag Svjetlosti. Moje posljednje riječi toga dana bile su: „Isuse, primi dušu moju!“ Ostaje mi samo reći da zrno mora umrijeti da bi donijelo ploda. Budite plodovi žrtve našeg Spasitelja u stvaranju boljeg svijeta. Put znate…

Hvala Miroslave!

Scroll to Top