Albina Zakinja sa obitelji na proslavi Dana mučeništva Miroslava Bulešića u Lanišću, 25. kolovoza 2013. godine

Ti moraš reć da ti se je zaperalo

Svjedočanstvo Albine Zakinja

Nakon što je u srpnju ove godine objavljena knjiga „Miroslav Bulešić – svećenik i mučenik, znakoviti lik moderne povijesti Istre“, Fabijana Veraje, nazvala je u Ured za javnost prilikom beatifikacije Miroslava Bulešića, gospođa Rozana Urih. Predstavila se kao unuka Rože Buždon koja se u istoj knjizi spominje. Nakon što je ukratko ispričala vezu između vlč. Miroslava Bulešića i njene obitelji, odlučila sam posjetiti njenu osamdesetjednogodišnju majku, gospođu Albinu Zakinja u Kolomberi pokraj Umaga, rođenu Lanišćanku koja još i danas osjeća patnju svoje majke.

Naime, u knjizi se na stranici 287. nalazi tekst Presude Okružnog suda za Istru od 2. listopada 1947. u kojem se navode optuženi za događaj krvave krizme u Lanišću, prilikom kojeg je ubijen bl. Miroslav Bulešić. Iza teksta presude donosi se u dijelovima i obrazloženje presude u kojoj se pojašnjava zašto se Slavko Sanković oslobađa dijela optužbe koja ga tereti za ubojstvo Miroslava Bulešića: „Optuženog Slavka Sankovića sud je oslobodio od dijela optužnice, da je kao učesnik gomile zadao poginulom svećeniku Bulešić Miroslavu dva uboda u vrat uslijed kojih je kod ovog nastupila smrt, sa razlogom što je za ovaj čin optuženog indirektno teretila samo svjedokinja Buždon Ruža svjedočeći u izviđajima, da je optuženog vidjela poslije događaja da izlazi iz župnog dvora krvavih ruku sa nožem u ruci, a koji iskaz je na pretresu pred sudom izmijenila, tako da nije sigurna da li je optuženi Sanković imao uopće u rukama nož ili nešto drugo ili joj se samo činilo.“ (str. 296 – 297)

Gospođa Albina se kroz kratak razgovor prisjetila uspomena iz tih vremena i objasnila okolnosti u kojima je gore navedena presuda donesena.

Gospođo Albina, čega se Vi sjećate najprije o Vašem župniku Stjepanu Ceku i samim pripremama za krizmu?
Sjećam se da nas je uvijek okupljao. Sve što smo naučili, naučili smo od njega. Sve pjesme koje i dan danas rado pjevam, naučila sam od vlč. Ceka. Svake nedjelje sakupio je svu mladež da bude zajedno. Bio je jako dobar i imao je lijep glas. Učio nas je hrvatske i slovenske pjesme. Jako je volio društvo. Otpjevat ću vam jednu od meni dražih pjesama: „Prelijepi poziva nas maj/ k Mariji na zemaljski raj. / I ptice i cvijeće, sve Mariji kreće. / Da rajski poveća joj sjaj.“

Čega se sjećate od dana 24. kolovoza 1947. kada ste Vi bili krizmana kuma. Kako je počeo taj dan u Lanišću?
Ujutro smo sve na brzinu spremili. Kod nas su došle žene iz Muna, zajedno s djecom koja su bila spremna za krizmu. Naša je kuća bila puna. Čekali smo i tresli se jer nismo znali što napraviti. Žene su pripovjedile kako su putom prošle kroz Račju Vas te kako su srele ljude iz Rašpora koji su bili spremni za napad. Najgore je kada je civilni rat. Ne znaš tko će te napasti. Kad je rat među državama, znaš od kuda opasnost dolazi, ovako ne. Čovjek stoji pokraj tebe, a ti ne znaš možeš li ili ne imati povjerenja. Vladao je velik strah. Svatko je uzeo svoje bermanike (kumčeta) te smo išli u crkvu. Kad smo došli u crkvu, brzo su nas poredali i iznutra zatvorili vrata crkve. Već onda su se vrata počela tresti. Vani, s desne strane crkve, čula se pjesma “Druže Tito, ljubičice bijela”, a zatim povik “Juriš!” Čula se tučnjava ispred crkve. Muškarci koji su bili krizmani kumovi, bili su vani jer su morali braniti crkvu od naleta komunista. Ispred zadruge, dolje, bile su bačve. Razbijali su ih i tukli njima po Lanišćanima. Mons. Ukmar i vlč. Bulešić brzo su krizmavali. A mi smo pjevali „Hoćemo Boga“ i još su nam govorili: “Jače!” Jako smo pjevali, da se čuje. Treslo se na sve strane. Nakon krizme brzo smo išli svaki svojoj kući. Kako su se napadači primirili, tako su se i Lanišćani povukli. Mons. Ukmar, koji je bio stariji, otišao se odmoriti, a vlč. Bulešić je molio časoslov u župnom uredu. Malo zatim napadači su navalili na župni stan. Kad su navalili, došli su i Lanišćani, ali je bilo skoro već gotovo. Oni su već radili svašta. Oni su već bili gore u sobama, bacali stvari i vikali: “Gotovo je, gotovo!” 
Moja je mama brzo dotrčala tamo odozgora i vidjela je mnoštvo ljudi. Vidjela je i jednog čovjeka s okrvavljenim rukama i nožem u ruci. Išao si je oprati ruke pod vodu koja je tekla na Placi. Nije to bilo korito, već je tekla živa voda na kojoj su si ljudi točili u brente. Svi smo tamo dotrčali, cijelo selo je tamo došlo, svi smo gledali što se događa. Ali tko se htio približiti? Oni su bili naoružani, svatko bojao doći blizu, posebno ući u kuću. Prizor je bio strašan. Zavjese su bile razbacane po dvorištu, a jedna od napadačica imala je Ukmarov prsten i vikala: “Sad će biti moj!”
Popodne, došavši iz Sluma u Lanišće, pokraj naše kuće prošao je vlč. Petar Matijašić. On nije znao što se dogodilo u župnom stanu. Moja majka Roža sakrila ga je u našu kuću do navečer jer je i on bio u opasnosti.
U selu je navečer vladala tišina. Svatko je od straha otišao svojoj kući. Sjećam se i sprovoda vlč. Bulešića. I tog su dana napadači htjeli napasti sve koji su došli na sprovod. Oko groblja je bila milicija, oni su bili na strani napadača, ali su ipak držali malo reda. Svi Lanišćani bili su na sprovodu. Pjevali smo “Hoćemo Boga!”

Nakon što je ubijen Miroslav Bulešić, mnogi Lanišćani, među kojima i Vaša majka, Roža Buždon, bili su odvedeni u zatvor?
Da, odvedeni su u Lupoglav, iz Lupoglava u Buzet, iz Buzeta u zatvor nad jamom u Pazin. U zatvoru je bila sve dok je trajalo suđenje.

Zašto je Vaša majka bila u zatvoru? I što je ona morala svjedočiti?
Ona je htjela svjedočiti istinu. Htjela je potvrditi iskaz koji je dala prilikom ispitivanja o tome kako je vidjela ubojicu vlč. Miroslava Bulešića kako krvavih ruku i s nožem izlazi iz župnog stana te kako je prao ruke na Placu. Moja je majka bila hrabra žena. Bila je na strani istine. Međutim, prilikom suđenja bila je prisiljena opovrgnuti iskaz. Budući da je ona ustrajala u svojoj namjeri da kaže točno ono što je vidjela, u zatvoru su joj počeli prijetiti kako će je baciti u jamu. Pod prijetnjom smrću rečeno je kako svoj iskaz iz “Vidjela sam” mora promijeniti u “Učinilo mi se…” Majka mi je više puta ispričala kako su joj rekli: “Drugarice, mi sve znamo, mi znamo kako se sve dogodilo, ali ako želite ostati živi, Vi ne smijete reći što ste vidjeli. Vi morate reći da Vam se je zaperalo (učinilo) da ste nešto vidjeli. Ako ne, jama je blizu.” Znali su oni sve…

Vaša majka je bila samohrana majka?
Da, moja majka je bila samohrana majka. A imale smo u kući i baku koja je bila paralizirana. Moja starija sestra odlazila je posjetiti mamu u zatvor u Pazin. Ja sam morala ostajati s bakom i brinuti za nju. Moja je majka bila prisiljena izmijeniti iskaz jer bismo mi, njena djeca, u protivnom bili ostali bez majke. Ne mogu ni zamisliti koliko je teška tada bila njena odluka. To mi je jako žao za moju mamu. Htjela sam porazgovarati upravo stoga što u knjizi Fabijana Veraje nedostaje pojašnjenje okolnosti i zato jer bi netko mogao pomisliti kako je moja majka nasumce promijenila iskaz. A iza te odluke stoji velika rana koju je ona uvijek nosila na srcu. Vidite kako i sud krivo radi. Oni su sve znali, a nju su prisilili da izmijeni svoj iskaz. Njoj je tada bio nož u srcu, budući da je uvijek govorila istinu, a sada je morala reći da ništa nije vidjela. Također, u ime moje majke, voljela bih ovdje reći obitelji Miroslava Bulešića kako je moja majka bila prisiljena izmijeniti iskaz i kako je željela da se zna samo istina. Kolika li je bila patnja i njegove majke koju smo često viđali da dolazi na grob svome sinu u Lanišće!

Je li se nakon svih tih događaja u Lanišću govorilo o onome što se dogodilo?
Sve u tišini, samo između sebe. Prijetnje su bile česte. Dolazili bi navečer i bacali male biljetine (poruke na papirima) s natpisom: „Ćemo seć ruke i noge.“ U poslijeratnim godinama Lanišćani su puno propatili od reakcije komunista. Svi koji bi im se usprotivili, bili bi bačeni u jamu. Nisu znali što rade, po onoj: “Oprosti im, Gospodine, jer ne znaju što čine.”

Cilj ovog svjedočanstva bio je pojasniti tekst Presude koja je objavljena u knjizi Fabijana Veraje. Namjera je bila razotkriti kako je Roža Buždon, koju također, među zatočenim i Lanišćanima pod istragom, spominje i Mate Žmak-Matešić u knjizi “Krvava krizma”, bila hrabra žena koja je u istrazi jedina svjedočila kako je vidjela ubojicu Miroslava Bulešića, ali koja je zbog prijetnje smrću morala pred sucem promijeniti svoju izjavu, nakon čega nije više bilo svjedoka koji bi teretili ubojicu, zbog čega je isti bio i oslobođen optužnice. Za ubojstvo vlč. Miroslava Bulešića nitko nije odgovarao.

Beatifikacija Miroslava Bulešića proslavljena je u kontekstu pomirenja i oprosta, ali također i u kontekstu istine kako bi se ispravila nepravda koja je mnogima nanesena za vrijeme komunističke vladavine. Ovakvih priča ima još zasigurno mnogo, a zapisane su u srcima ljudi koji novog blaženika mole za oprost i mir i koji su svoje patnje predali u Božje ruke koji na kraju ipak sve okreće na dobro. Zahvaljujemo gospođi Albini Zakinja što je istinu svoje majke podijelila s nama.

Razgovarala Ana Cvitan

albina
Scroll to Top