Sve Vas pozdravljam, iako Vas ne vidim. Zahvaljujem se preč. Milanu Mužini, što je imao povjerenja da napišem par riječi o Uskrsu uz poticajne misli bl. Miroslava.
1. Ovogodišnja proslava Isusova uskrsnuća događa se u vremenu pandemije koja snažno utječe ne samo na društveni i gospodarski život već i na vjernički. Naglasak se ponovno stavlja na „kućnu Crkvu“ – „obiteljsku Crkvu“ kao što je bilo u počecima Crkve. Kućna Crkva danas postaje sve snažniji nositelj vjere u obitelji i društvu. Slavlje Uskrsa ponajprije je blagdan vjere ali i obiteljskog zajedništva. Mnoge obitelji neće moći ostvariti željeno zajedništvo sa svojim članovima, posebno s onima koji žive po domovima ili se nalazi na liječenju ili u samoizolaciji. Čovječanstvo se nadalo, poput one dvojice učenika iz Emausa, da će ovaj Uskrs slaviti u boljoj epidemiološkoj situaciji te se i mi danas nalazimo u istom raspoloženju kao ona dvojica učenika. Oni su bili potišteni i obeshrabreni, više se nisu ničemu nadali niti što očekivali. Dok su se jedan drugome jadali, pridružio im se Neznanac (Isus) te sluša njihove jadikovke. Nešto slično izgleda i naša ovogodišnja proslava Uskrsa: distanca, maske, nemogućnost prelaska granice, pohoda našim starijima i nemoćnima u domove, strah da se ne zarazimo, sumnja u cjepivo, traženje krivca u drugome… S tim i sličnim pitanjima živimo, putujemo, više od godinu dana.
Međutim, ne trebamo gubiti nadu, već se trebamo zalagati svim srcem kako bi iz ovog vremena izašli kao bolji ljudi i društvo. Za taj iskorak potreba nam je, kako nas uči bl. Miroslav Bulešić „vjera i samo onaj koji vjeruje može pobijediti svijet (pandemiju). Kada bismo imali savršenu uskrsnu vjeru bilo bi u nama nešto pobjedničko, neko sunčano svjetlo koje bi divno preobrazilo svagdanji život s njegovim brigama i nevoljama.“ Možda ponekad mislimo kako mi tog nismo dostojni. Unaprijed otpisujemo sebe, postavljamo božjoj milosti barijere, što je znak naše nevjere i nepovjerenja u Gospodina. Ovog Velikog Petka smo kao čovječanstvo u cjelini ničice pred Gospodinom kriknuli: „Gospodine moj i Bože moj!“ Taj krik koji je došao iz dubine našeg srca raspršuje tamu i strah u nama i otvara nas za novost života.
2. Rad medicinskog osoblja s oboljelima od korone, posebno s onima koji se nalaze na liječenju u pulskoj bolnici, usporedio bi s ovom slikom Emausa. Oboljeli proživljavaju svoju bolest, često puta, kao veliko razočarenje, ponekad tražeći krivca za oboljenje; s tisuću pitanja. Na tom njihovom putu do ozdravljenja, koji je prožet strahom za život i patnjom, susreću neznanca u osobi liječnika, medicinskog osoblja. Oni ih slušaju kao što je Isus (Neznanac) slušao onu dvojicu razočaranih i potištenih učenika. Medicinsko osoblje svojom riječju ozdravlja njihovu dušu, budi im nadu u ozdravljenje i život. Neki u medicinskom osoblju vide zadnji osmjeh, osjete stisak ruke i čuju riječi: „bit će dobro“.
3. Budimo i mi otvori poput ove dvojice učenika da nam se pridruži Neznanac (Isus) i da nam vrati onu radost životu koju smo izgubili u ovom vremenu pandemije. I nama je potrebno ovo slavlje Uskrsa, možda više nego ijedno prije, kako ne bi izgubili nadu i kako bi stvarali snove o boljoj budućnosti. Dopustimo Strancu da nam obnovi snove, da nam vrati volju za život te da osnaženom vjerom idemo naprijed. Vjernike ne može ostati sjediti i plakati nad svojom sudbinom i stanjem, već uvijek u svjetlu uskrsne vjere ide naprijed.
Uskrsnuću prethodi umiranje
4. Duboko smo svjesni da nema uskrsnuća bez umiranja. Na neki način smo započeli put umiranja s rođenjem. Jer svako rođenje završava u ovozemaljskom umiranju. Međutim, čovjek nije stvoren za propast. Dokaz tomu je i slavlje Uskrsa. Isus je bio i čovjek. Umro je kao čovjek i svojim uskrsnućem otvorio čovječanstvu nadu u vječnost. Taj prijelaz iz smrti u život ostaje tajna za čovjeka. Često puta bježimo od razmišljanja o uskrsnuću – Uskrsu, jer preduvjet uskrsnuću je smrt, koju toliko puta želimo izbjeći. S druge strane, i smrt postaje slatka, kad znamo što ona donosi za onoga koji vjeruje u Boga – život vječni. Bl. Miroslav je rekao: „Sva naša nutrina treba da bude neko uskrsnuće, uzdignuće nad zemaljsko, vremenito i svagdanje. Uskrsnuti znači biti slobodan i neovisan o zemlji. Uskrsnuti znači biti svjestan, da nam je Krist oprostio grijehe, da smo djeca Božja, da imamo zalog vječnoga života i pravo na baštinu u nebu.“
Krist je ušao u ovaj svijet iz ljubavi i s ljubavlju prihvatio smrt. Čitamo u Sv. Pismu: „Bog je ljubav i koji ostaju u ljubavi, ostaju u Bogu, pobjeđuju smrt i ulaze u život vječni.“ U tom je smislu sv. Ivan apostol napisao: „Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo braću. Tko ne ljubi, ostaje u smrti“. Uskrsnuće počinje već ovdje na zemlji po životu iz ljubavi. Uskrs je pobjeda ljubavi i svaki koji nesebično i velikodušno ljubi, uskrsnut će na život vječni. U zadnjih godinu dana na poseban način dolazi do izražaja ljubav prema životu. Naše medicinsko osoblje, posebno ono koje radi s oboljelima od koronavirusa, služi ovom čovječanstvu s ljubavlju. Koliko su ljubav i truda oni dali svakom oboljelom. Čak toliko su se žrtvovali da su bili spremani liječeći čovjeka i sami oboljeti. Ta ljubav prema čovjeku i svom zvanju svima nama treba biti snažan poticaj da cijeni svaki ljudski život. Uskrs je upravo pobjeda života nad smrću.
5. Možemo i mi reći s mudracem: „Uskrsnuće je jedina isprika života“. To znači da sve patnje, boli, tjeskobe i križevi u našem životu imaju smisla ako postoji uskrsnuće od mrtvih. Uskrs opravdava sve naše križeve i sva naša umiranja. Uskrs se zapravo ne može ni doživjeti bez križa i umiranja. Bl. Miroslav nikad ne bi molio da ga Gospodin učini dostojnim mučeništva da nije vjerovao u uskrsnuće. Razlog tomu je i primanje svećeničkog reda i slavlja mlade mise upravo u uskrsnom vremenu. Uskrsna vjera i nama daje snagu, ali još više nas nadahnjuje, oblikuje naš duhovni habitus, da možemo kristološkom ljubavlju ljubiti istog onog čovjeka za koga se Krist rodio, trpio, umro i na kraju uskrsnuo. Neka nam bl. Miroslav bude nadahnuće kako bližnjem služiti a za Krista izgarati. Bl. Miroslave, moli za nas.