Braćo i sestre, gospodine župniče, dragi misnici, sve vas srdačno pozdravljam i radujem se što imam tu mogućnost da danas uz ovaj Gospin blagdan, darujem u ime svoje Porečke i Pulske biskupije, našeg biskupa Dražena, relikvije bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika, iz Krasne zemlje Istre mile doma roda hrvatskog. Danas na ovaj Gospin blagdan, pred relikvijama bl. Miroslava Bulešića, koji je bio veliki štovatelj bl. Djevice Marije, i mi započnimo ovo misno slavlje priznavajući se grešnima i moleći za Božje milosrđe.
Braćo i sestre,
Čuli smo u današnjem evanđelju: „ovo je moja zapovijed“. Isus naglašava „moja“ nasuprot Mojsijevih. Norma ponašanja Isusove zajednice je jedina zapovijed – zapovijed ljubavi: „ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ Isus nadilazi Mojsijev dekalog; Mojsijevo poimanje odnosa između Boga i čovjeka. Za Mojsija je čovjek sluga a Bog je gospodar. Isus čovjeka oslobađa služanjskog odnosa. Svoje učenike, naziva prijateljima: „Vi ste prijatelji moji!“ Isus, Sin Božji, predlaže drugačiji savez i to ne više između slugu i njihova gospodara nego između sinova i njihova Oca. Isusov prijedlog je odnos sina i Oca utemeljen na sličnosti. A taj odnos dovodi do prijateljstva s Isusom. Na jedan zanosan način Isus nastavlja: „Nikada vas nisam nazivao slugama“. Mi nismo sluge; napose ne sluge s nižim dostojanstvom. Mi smo sinovi Oca Nebeskog; sinovi koji imaju očevo dostojanstvo. Kad to prihvatimo, tad smo spremni činiti ona djela, koja je činio božanski sin Oca Nebeskog Isus Krist. A najjezgrovitije je izrečeno u rečenici: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ Cijelo postojanje jednog pojedinca je usmjereno prema dobru drugoga. Kao što je Isus položio život, tako su i mučenici bili spremni položiti svoje živote. Bl. Miroslav Bulešić, vidjevši da je pitanje dana kad bi se komunističke vlasti mogle odlučiti da ga ubiju, bilježi u svoj duhovni dnevnik: „Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja. (22. 3. 1944). Bl. Miroslav moli da ga Bog učini dostojnim da mogne podnijeti mučeništvo. U svom mučeništvu ne vidi ljudsku tragediju, već proslavu Ocu Nebeskog. To je ona Isusova rečenica: „Vi ste prijatelji moji!“ Prijatelj za prijatelja umire i to na način da ga Bog učini dostojnim. Mučeništvo bl. Miroslava je proslava Boga, te kaže: „Tvoja volja neka bude moja, uz svaku žrtvu.“ (D.D., 22.3.’44.). Svoj duhovni testamen završava riječima: „Ostajem sam s Tobom, o Bože, pripravan da vršim uvijek samo i jedino Tvoju sv. volju.“ Miro je to mogao reći jer je živio taj sinovski odnos s Bogom. “Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i za Boga!“ Ovo nisu bile riječi očaja, već riječi duboke vjere. Da bi upoznali bl. Miroslava potrebno je da najprije promotrimo njegovu vjeru. Odakle je bl. Miroslav crpio snagu? Možda najbolje ocrtavaju ove riječi koje je izgovorio na oproštaju iz župe Kanfanar: „Predrago braćo, dvije vam uspomene puštam: Euharistiju i Mariju. Euharistiju primajmo i Vi i ja, bl. Gospu molimo i Vi i ja! Tu ćemo se naći, time ćemo biti združeni.“ (Kanfanar, 23.2.1947.).
Euharistija i Gospa i danas su i nas ove ujedinili. Došli smo ovdje potaknuti našom pobožnošću prema bl. Djevici Mariji da slavimo Euharistiju. Da bi mogli slaviti euharistiju, potrebno je da imamo otvoreno srce za Boga, kao što ga je imala Marija. Bl. Miroslav svaki svoj korak, svaku svoju poteškoću, uspjeh, povjerava Gospi. On je duboko bio obilježen Marijanskom duhovnošću, a razumljivo jer je upravo na blagdan Gospe Fatimske bio rođen. Kad čitamo njegove duhovne spise, vidimo kako svaki svoj zapis, ispovijest svoje duše završava s obraćanjem Gospi. Njemu je Gospa sve kao što je i našem hrvatskom narodu. Na početku svog svećeničkog života zapisao je: „Sveta Marijo, Majko Isusova, postani mi zauvijek majkom a ja vjerni i odani Tvoj sin.“ U istinu je za cijelog svog života Miroslav tako živio.
U liku ovog mladog svećenika, mučenika, vidimo patnju našeg hrvatskog naroda u 20. stoljeću od fašizma, nacizma i komunizma; ali i živu vjeru našeg naroda. U teškim danima naše povijesti naš je narod zazivao u pomoć Blaženu Djevicu Mariju, Gospu velikog hrvatskog krsnog zavjeta. Pobožnost prema bl. Djevici Mariji oblikovala je dušu našeg naroda.
Tko je bl. Miroslav Bulešić? Rodio se na blagdan Gospe Fatimske, 13. svibnja 1920. godine, u južnoj Istri, u hrvatskoj obitelji. Prve molitve uči iz molitvenika „Otče, budi volja tvoja“ koji je na hrvatskom jeziku pripravio biskup Juraj Dobrila. Svećenik Ivan Pavić otkriva kod dječaka Miroslava izvanredne intelektualne i duhovne sposobnosti i šalje ga u sjemenište Kopar. To je jedno od najtežih razdoblja za Hrvate u Istri u društvenom i kulturnom smislu, pa i vjerskom, jer se uvodi ognjem i mačem talijanština. Međutim, mladom Miroslavu, iako su promijenili ime i prezime, on se svugdje potpisuje i hrvatski. Nakon sjemeništa odlazi u Rim na teologiju te će za svećenika biti zaređen u travnju 1943. U jesen preuzima župu Baderna, blizu Poreča, koja je bila u vjerskom smislu zapuštena, jer je u čisto hrvatsku župu bio došao talijanski svećenik, koji je bio dobar ali ga narod nikad nije prihvatio. Bl. Miroslav piše: “Tako ljudi su se sasvim odalečili od crkve, od sv. mise, od sv. sakramenata. Djecu su zapuštali, jer je nisu htjeli slati na nauk, budući da je župnik nauk predavao na talijanskom jeziku. Pustoš. U takvom sam stanju našao ovu župu. Ogorčenost protiv svećenika, jer je bio na silu nametnut i protiv sviju nametnut župnikom.“ Bl. Miroslav okuplja mlade, djecu; ljudi se vraćaju u Crkvi, ali započeo je II. svjetski rat. Svećenik u Istri svim vojskama i režimima smeta. Miroslav se neće dati prestrašiti unatoč mnogim prijetnjama već autentično živi svoje svećeničko poslanje. Svjestan je da može biti svaki čas ubijen, ali ta spoznaja ga potiče na još savršenije življenje svećeničkog poslanja i spremnosti na žrtvu. Međutim, komunističke vlasti svoj naum da ga ubiju odgodit će do daljnjeg, jer su se bojali reakcije naroda. A Miroslav nastoji biti autentični katolički svećenik, svima navijestiti evanđelje, bez obzira na nacionalnu pripadnost, zbog čega će biti na meti i fašista i komunista. Za Miroslava je bilo važno: „Ili smo kršćani, ili to nismo. Nema polovične vjere, ne može je biti. Ako smo kršćani, moramo biti vjerni učenici Kristovi” (3. lipnja 1943.)
Duhovni život bl. Miroslava može se sažeti riječima mudrog Siraha: Sine, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak, i ne nagli kad napast dođe. Prioni uza nj i ne odmeći se, da bi bio slavljen na svoj posljednji dan. Primi sve što te stigne, i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer u vatri se zlato kuša, a odabranici u peći poniženja. (Sir 2, 1-5).
Mnoge će poteškoće doživjeti za vrijeme rata, ali one najveće će doći nakon rata. Kad će bezbožni komunistički sustav nastojati uništiti Crkvu, a njezine pastire osuditi, progoniti, a mnoge ubiti. Tu je sudbinu doživio i bl. Miroslav koji je na krizmi u Lanišću, 24. kolovoza 1947. bio zaklan nožem. Desetljećima na njegovu grobu nije bilo nikakvog znaka, imena i prezimena. Međutim, njegovi progonitelji kad su ga ubili nisu razumjeli da ga je Bog učinio dostojnim da podnese mučeništvo. Mučenička smrt bl. Miroslava označila je distanciranje Crkve u Istri od komunističkog sustava. Biskup Dragutin Nežić, 9 godina nakon mučeničke smrti bl. Miroslava započeo je proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim, ali morao je biti obustavljen. Tek 2013. godine, Miroslav je proglašen blaženim. Danas se bl. Miroslava više časti izvan Istre nego u njegovoj Istri, jer još duhovi prošlosti žive u Istri.
Danas bl. Miroslava u Crkvi častimo kao mučenika sv. krizme, te uzora svećeničkog života. Bl. Miroslav i nama danas poručuje da budemo autentični kršćani; da svoju vjeru i svoj hrvatski identitet nikad ne zaboravimo. I danas Crkva proživljava svoje moderne progone i ubrzo treba očekivati nove mučenike, ne samo bijelo mučeništvo nego i crveno kakvo je doživio i bl. Miroslav. Potrebni su nam i danas mučenici, svećenici i biskupi, poput bl. Miroslava Bulešića i bl. Alojzija Stepinca. Bl. Miroslav i nama danas šalje jednu poruku koju trebamo i mi živjeti: “Moja osveta je oprost“ (Duhovni testament, 23. travnja 1945.). Milost oprosta svima nam je potrebna. Miroslav nije mrzio svoje neprijatelje, onih je ljubio. I mi danas naučimo nešto od našeg bl. Miroslava: „moja osveta je oprost“. Svatko od nas ime kome nešto oprostiti. Neka nas u Isusovu školu milosrđa i ljubavi uvede zagovor naše Nebeske Majke Marije i bl. Miroslava Bulešića. Amen.