Vjernici zagrebačke Župe sv. Barbare na početku svog putovanja po Istri posjetili su Lanišće

Blaženiku u pohode

Mi živimo u jakim, izvanrednim vremenima… U subotu, 08. veljače, vjernici zagrebačke Župe sv. Barbare (Gornje Vrapče) došli su na studijsko hodočašće u Porečku i Pulsku biskupiju “Stopama blaženog Miroslava Bulešića”

Pamtite li propovijedi? Na prošlogodišnjem studijskom hodočašću Hrvatskim zagorjem zagrebačke župe Svete Barbare iz Gornjeg Vrapča upravo u propovijedi mons. Antun Sente, ml. ukazao je na činjenicu kako živimo u jakim, izvanrednim vremenima. Podsjetio je na osobe mnogih blaženika kojih smo suvremenici, dokazivao da se brojna čudesa događaju i u naše vrijeme, ukazivao nam, potkrepljujući navode Božjom riječi, na „toliko prisutnosti Božjih dodira, dodira Božje ljubavi“ u tako kratkom vremenu. I mi svemu tome svjedočimo…

Jeste li razmišljali o tako postavljenoj stvarnosti, osobito u trenucima kada vas je zaskočila neugodna pomisao da je Gospodin Bog negdje „jako daleko“, da je sigurno bio „bliži“ čovjeku u nekim davno prohujalim vremenima?

Mi ne smijemo nikad time razbijati glavu odakle nam dolaze križevi. Koji nam ih šalje, to je dragi Bog koji je uvijek naš najljubazniji Otac te nam po križu i trpljenju hoće dati priliku da Mu dokažemo svoju ljubav.
Sv. Ivan Maria Vianney

I u osvit dana 8. veljače 2014. godine uslijedio je svojevrstan živi prikaz naprijed navedene loborske propovijedi jer su župljani Svete Barbare krenuli put Istre, tragovima koje je ostavio posljednji hrvatski blaženik Miroslav Bulešić, tragovima naše povijesti koji vode u jasnom smjeru – ljubavi, snažnijem i svjesnijem rodoljublju, upravo kao što je istaknuo na početku puta mons. Antun Sente, ml.: „Upoznavanjem dijelova naše domovine možemo bolje upoznati i svoje korijene, ali isto tako i iščitati duhovnost kraja kojeg obilazimo, a svime time pobuditi veću zaljubljenost u Isusa Krista.“

I ovo hodočašće počinje molitvom župnoj zaštitnici, a potom slijedi upoznavanje sadržaja današnjeg dana: prvo ćemo se zaustaviti u Lanišću, mjestu blaženikove mučeničke smrti, potom obići Roč, proći cestom uz Aleju glagoljaša do Huma, najmanjeg grada na svijetu, zatim obići Poreč, ručati u Vrsaru i na kraju doživjeti i Svetvinčenat u kojem će biti sveta misa.

Povijesne sličice o Porečkoj i Pulskoj biskupiji, nastanak, osnivanje novih i utrnuće prijašnjih biskupija na tom teritoriju, sveci zaštitnici, Pape i svećenici koji su pridonijeli jedinstvenosti Istre, raskidanju spona s Italijom i stapanjem sa ostalim dijelom hrvatskog teritorija, pažljivo smo slušali, maglovit krajolik, uske ceste, ogoljelo drveće, ugođajem je pridonosilo mučnoj, ali i svijetloj priči o kratkom, no vrlo plodonosnom životu blaženog Miroslava Bulešića.

Čovjekova duhovna zrelost očito nije u izravnoj vezi s njegovim godinama. Što su ljudske slutnje? Božji putokazi koje neki uspijevaju razaznati ili nešto sasvim drugo? Ne možeš se sve to ne upitati slušajući priču koju nam u crkvi sv. Kancijana, Kancija i Kancijanile i prostoru župnog dvora kazuje gospođa Marija do najsitnijih detalja te svećeničkom krvlju izbijeljene krizme, svega onog što joj je prethodilo, kao i događaja iz dalje i bliže prošlosti koji su se zbili nakon tog 24. kolovoza 1947. godine, na blagdan sv. Bartola.

Samo po trpljenju i križu možemo doći u nebo.
Sv. Ivan Maria Vianney

Doznajemo kakve su bile obiteljske prilike u obitelji Bulešić, kako je teklo njegovo školovanje, kolika je nada bio za Crkvu koja je uočila njegovu poniznost i predanost pozivu, pobožnost, želju za učenjem i savjesnost u obavljanju službe. O njegovoj dosljednosti najjasnije nam ipak progovara njegova smrt, o njegovoj dubokoj vjeri najčešće spominjane Bulešićeve riječi: “A moja osveta je – oprost.” Kakav bi ovo svijet bio kada bismo temeljito uspjeli spoznati i živjeti dubinu tih njegovih riječi!

Bulešić je smetao, bio prijetnja istarskim komunistima, živio je po Božju, a to mu se uzelo kao najveće zlo, tome je životu poučavao i mlade i stare svoga kraja uvjerljivošću i dosljednošću. O njegovoj zrelosti izuzetno jako progovara i podatak kako niti na nagovore bliskih osoba nije htio napustiti Hrvatsku, župu u Kanfanaru gdje je službovao u tim prevrtljivim vremenima, ni po koju cijenu izbjeći u Italiju. Ovdje je veća potreba za svećenicima, ovdje treba ostati, govorio bi i ostao, unatoč pritajenim, ali i izravnim prijetnjama komunista. Zašto im je toliko smetao? Župe u kojima je djelovao živjele su punim životom zajedništva, crkve su bile pune, uveo je pjevanje, zajedničku molitvu krunice, pobožnosti Srcu Isusovu i Marijinu, župna slavlja, češće ispovijedi i pričesti za vjernike, posebno mlade i djecu. A sigurna sam da svatko tko je slušao njegove propovijedi, sigurno nije nalazio baš nikakvih razloga za prisustvovanje partijskim sastancima i uvođenje komunističkih pravila u svoj život unatoč tome što su mnogima time bila zagarantirana bolja radna mjesta, bolji stanovi, viši stupanj školovanja i druge brojne povlastice koje su mogli uživati da su „preokrenuli kaput“, umjesto križu klanjali se petokraci.

„Odvlačio“ je narod, preuzimao im potencijalne kandidate za nove, lojalne partijce, uživao poštovanje i ugled kod puka koji očito komunisti u nekim sredinama nisu uspijevali steći unatoč prisili ili raznim drugim metodama.

Katolički je svećenik personifikacija ljubavi božanskog Srca Isusova.
Sv. Ivan Maria Vianney

Radi čega je ubijen? Radi odanosti, ljubavi i dosljednosti. Izbor dana, čak trenutka kada je Bulešić ubijen, sam način na koji je ubijen puno govori. Zaklan kao Jaganjac. O prestrašenosti djece, o strahu njihovih roditelja, strepnji o daljnjim krvoprolićima koja je sve obavijala u mučnu šutnju, teško je danas misliti. Znam da su nakon toga događaja Lanišćani živjeli, uostalom kao i u mnogim drugim krajevima lijepe naše Hrvatske, u dvije paralelne stvarnosti. Šutjelo se. Znalo se i šutjelo dugi niz godina. A danas cijeli svijet zna istinu. Istina je kao voda, pročišćava, pere, uporna je, svuda prodire, snagu joj ne možeš obuzdati.

Koliko je bilo vjere i pouzdanja u dragoga Boga u ljudi ovoga kraja, majki, očeva, rodbine djece koju su otpravili na tu krizmu? O tome razmišljam, o tome koliko im je značilo znamenovanje njihovih mladih pečatom dara Duha Svetoga. Unatoč zastrašivanjima, unatoč već počinjenim zločinima odmazde, usprkos prijetnjama, znali su staviti stvari u životu na pravo mjesto. U Božje ruke.

Za rastanak od ovog mjesta mučeništva molimo deseticu žalosne krunice. Odlazimo iz Lanišća, pred očima slika Miroslavovog talara u koji je bio odjeven toga dana, razrezan kolar, kapljice krvi na zidu i njegovo mlado lice s fotografije… Najdojmljiviji mi je podatak bio da je Miroslav Bulešić upravo petnaestak minuta prije nego što će u molitvi dušu predati Kristu, odslužio svetu misu na čast Presvetog Srca Isusovog za obraćenje grešnika. Sigurna sam da su u Bulešićevom slučaju slutnje bile jasne, vrlo jasni Božji putokazi. On ih je razumio i slijedio.

Kada bismo imali vjeru, to bismo samog Boga vidjeli sakrivena u svećeniku, kao svjetlo pod staklom, kao vino pomiješano s vodom.
Sv. Ivan Maria Vianney

Ta razmišljanja prekida priča o sljedećem mjestu na našoj hodočasničkoj ruti – Roču. U Ročkoj župi Svetoga Bartola toplo nas dočekuje vlč. Dalibor Pilekić, monsinjorov kolega. Naime, svojevremeno su surađivali u Povjerenstvu za mlade. Dobro pripremljen za posjet hodočasnika jedne zagrebačke župe priča nam još malo o Lanišću i Lanišćanima koji su razasuti diljem svijeta, njih oko petnaestak tisuća, a zanimljiv je podatak da oni iseljeni u Australiju tamo čine okosnicu većine crkvenih zborova. Lanišćane, kao i mještane Svetog Petra u Šumi, vlč. Dalibor ističe kao posebno pobožne vjernike ovoga kraja i ta dva mjesta, kazuje nam, predstavljaju svojevrsne duhovne oaze, „perjanicu pobožnosti“ Istre od davnina na koje ni komunizam nije mogao bitno utjecati. Sam Roč je nastao oko tisućite godine preseljenjem stanovništva iz mjesta Rim, najviše je poznat po glagoljici, već u 12. stoljeću bio je centar glagoljice, poznat po brojnim skriptorijima. Duga je tu tradicija hrvatske pismenosti još iz vremena kada je pola Europe bilo nepismeno. Često zaboravimo na povijesne činjenice, na baštinu kojom bismo se trebali znati dičiti. No, zato i jesmo ovdje, na ovom mjestu, da se podsjetimo, da naučimo, da o tome pričamo.

Obilazimo crkvu Svetog Antuna iz 1200. godine u kojoj su u križevima naslikanim na zidu slova glagoljske abecede, potom crkvu Svetog Roka iz 14. stoljeća, savršene akustike i s tzv. Bibliom pauperorum iliti Biblijom siromaha, zapravo slikama s biblijskim motivima koji su omogućavali lakše tumačenje i razumijevanje Božje riječi te crkvu Svetog Bartola. Svaka nam je ispričala svoju priču. Doznajemo i o posebnom župniku Silvaniju koji, iako Talijan porijeklom, vjernicima Hrvatima je propovijedao na hrvatskom jeziku i mislio na staroslavenskom i to u vrijeme talijanskog fašizma kada se ljude primoralo učiti talijanski jezik, a posebne zasluge se dobivale kada bi onemogućili Hrvate govoriti materinjim jezikom! „Iako su mnogi Hrvati skloni tome da za nešto novaca budu nešto drugo, nikad Istra nije bila talijanska, ovaj je kraj oduvijek bio hrvatski“, argumentirano i s neskrivenim ponosom i žarom o tome svjedoči naš domaćin i ističe kako je „njegov pogled u budućnost uvijek svijetao, jer se zna da su ljudi osjetljivi na ono materijalno, a kad se to materijalno popravi, ljudi će opet biti ponosni što su svoji na svome.” Imamo li razloga ne vjerovati njegovim riječima?

Razgledajući veličanstveni spomenik glagoljici izrađen u razdoblju od II. svjetskog do Domovinskog rata, Aleju glagoljaša dugu 7 kilometara, stižemo u Hum, najmanji grad na svijetu, toliko sam puta o njemu čula, posjećuju ga ljudi iz čitavog svijeta, a sama sam prvi put u životu ovdje! Za posramiti se. Hum razgledamo sami, ali dobar i živopisan uvod dao nam je vlč. Dalibor, pogotovo pričom o župniku Vidau koji nikada nije vozio automobil, uvijek je putovao biciklom, a u Hum je donio tajnu recepturu za poznatu rakiju od imele – bisku. Hum je čudesno smješten na uzvisini, nekoć utvrda, danas omeđen gradskim zidinama, dugačak stotinjak metara, a širok svega 35 s nešto više od 20 stanovnika. No, skladan, brižno dotjeran, očuvan, prepun malih tradicionalno uređenih prodavaonica i jednom konobom i naravno crkvom radi čijeg su se zvonika čak i gradske zidine pomaknule kako bi se i on našao unutar grada.

Nakon sat vremena vožnje, eto nas u Poreču, hitamo krasnim kamenim ulicama do Eufrazijeve bazilike, zapravo katedrale Uznesenja Marijina gdje nas dočekuje don Rikardo Lekaj, katedralni župnik. Prolazimo čitavim kompleksom građevina razgledajući zbirku sakralnih umjetnina s toga područja, potom vrijedne arheološke ostatke, posebno mozaike s ranokršćanskim simbolima. Pričati o bazilici zaista je malo. Treba doživjeti taj vjekovječni prostor, građena je u 6. stoljeću, stručnjaci o njoj govore kao o jednom od najljepših sačuvanih spomenika rane bizantske umjetnosti na Sredozemlju, a 1997. godine proglašena je svjetskom kulturnom baštinom. Don Rikardo tumači nam simboliku prezbiterija kroz građevne i ukrasne elemente koji se nalaze u donjem dijelu gdje je sedes, mjesto gdje sjede svećenici. Naime, ti elementi uzeti su iz poganskog hrama boga Neptuna, nad tim dijelom je kroz zlato i sjaj prikazana simbolika kršćanstva, a iznad svega je Isus, Kralj, Svjetlo svijeta, ispod kojeg je medaljon sa simbolom Krista u obliku janjeta, a okolo su medaljoni svetih djevica mučenica. Ispod je Blažena Djevica Marija koja drži malog Isusa, upravo prikazana kao što i molimo. Marija, Prijestolje Mudrosti, budući da mali Isus u rukama drži svitak, simbol je mudrosti. Doznajemo da je zaštitnik grada sveti Mauro, prvi biskup porečki te da, kao što mnogi misle, Eufrazije nije svetac nego biskup koji je dao izgraditi baziliku.

Ono što je jako važno, tu je veliki broj svećeničkih i redovničkih zvanja, brojne župne aktivnosti i zauzetost vjernika laika, a na sve te dobrobiti, kako kaže don Rikardo, sigurno je od utjecaja cjelodnevnog klanjanja petkom za nova zvanja koje traje od Domovinskog rata do danas.

Rado bismo bili još ostali u Poreču, u bazilici proveli još koji trenutak, no vrijeme leti, valja se držati rasporeda, a i don Rikardo, naš domaćin, ima daljnjih obaveza.

Vrijeme je ručku, krećemo put Vrsara, za razgled starog dijela grada nije bilo vremena, ali za blagovanje u društvu, hrpu smijeha i razgovor, našlo se cajta! Stari Vrsar smješten je na brijegu, valjalo bi krenuti pješice, autobusom se ne može stići do tamo. Ipak smo ga jako dobro „vidjeli“ iz srčanog i dinamičnog kazivanja preč. Line Zohila, tamošnjeg župnika, a ne „gostioničara Marka“, ako je tko bio u zabludi, i ona je otklonjena. Njegove riječi vješto oslikavaju povijest Vrsara, kao i sve današnje aktivnosti u cilju izgradnje čvrste i postojane vjerničke zajednice novog doba, stvaranje tradicije. Nakon II. svjetskog rata, točnije 50-tih godina, Talijani su napustili Vrsar, grad je ostao prazan, a doseljeni su stanovnici s otoka Brača. Crkve su se klonili iz jednostavnog razloga, dobili su stanove, zaposlenja te su htjeli ili ne na taj način iskazivati lojalnost lokalnim vlastima za zbrinjavanje. Inače, Vrsar ima oko 800 stalnih stanovnika, a ljeti ih bude i do 10000! Strka i žiža, zaposlenost, traju 3 mjeseca godišnje, ne nađe se vremena ni za razgovor, dok je ostalo vrijeme u godini  za „hajla-bajla“, kako to simpatično kaže preč. Lino. Vrapčanski župnik na duhovit način iznosi i povijest njihovog druženja, ali i puno zanimljivih podataka o preč. Lini od kojeg potječe ideja za ovo studijsko putovanje, a znatno je pripomogao u određivanju rute i izračunu vremena za obilazak svih lijepih mjesta koje smo obišli. I ovaj put, nakon razmjene poklona i zajedničke molitve, nastavljamo put.

I eto nas na posljednjoj najavljenoj destinaciji hodočašća gdje nas dočekuje Gordana Krizman, osoba koja je brinula da nam se svugdje otvore vrata, u Svetvinčentu, župi rođenja blaženog Miroslava Bulešića, a tu konačno, nakon niza ljeta počivaju njegovi zemni ostatci, treće mjesto ukopa, u crkvi Navještenja Marijina. Prvo kratko razgledamo grobljansku crkvu Sv. Vincencija, zatim grobno mjesto gdje je bio sahranjen Miroslav Bulešić na svoj 38. rođendan, na 41. obljetnicu ukazanja Gospe Fatimske dana 13. svibnja 1958. godine za što se pobrinula njegova majka (koja je umrla 20-tak dana nakon toga). U crkvi su u tijeku restauratorski radovi, kanili smo obići i kaštel Grimani-Morosini, no zatvoren je, nema veze, virim kroz puškarnice unutra. Bitno je da su vrata crkve Sv. Navještenja Marijina otvorena i da stižemo na svetu misu! Misu predslavi domaći župnik vlč. Darko Zgrablić koji je u propovijedi rekao: „Svetišta su mjesta koja nas pozivaju da se poput Isusovih učenika barem na trenutak povučemo u osamu. I crkve su tako građene, žele nam pomoći da budemo na mjestu tišine, na mjestu na koje se zajedno s Isusom povlačimo da budemo s Njim i da bismo se zajedno s Njim pomolili, da bi pred Njega donijeli ne samo svoje umore, svoje tuge, svoje probleme i da bismo tražili od Njega i s Njim rješenje, nego da bismo s Njim podijelili i svoje radosti. Crkve u svome krilu čuvaju svjedoke, poput ove crkve. Sveci i blaženici daju mir, ali istodobno i provociraju sve nas svojim životom te ne možemo ostati po strani i samo se diviti njihovom životu, njihovoj dosljednosti življenja vjere. Sveci nas potiču djelovati, a ako ostanemo samo na razini toga divljenja i promatranja, ništa nismo postigli. Svetište nas, dakle, može ispuniti i mirom i nemirom, pozitivnim nemirom.“ I završio je riječima: „Neka nam blaženi Miroslav pomogne da tražimo mudro i pronicavo srce, da prepoznajemo ono što je bitno, da budemo u stanju prosuđivati ono što je Božje i to slijediti i za tim ići, ma koliko bili izgubljeni poput ovce bez pastira, kako kaže današnje evanđelje. I želim vam, dragi hodočasnici, da vam i ovo svetište daruje tu milost da Bog vaša srca ispuni mirom kojim se hranio i u kojem je živio blaženi Miroslav.“

Pretpostavka kako ovo nije kraj puta, ubrzo se pokazala istinitom. Ta nije nam ovo prvo studijsko hodočašće u organizaciji mons. Antuna Sente, ml.! Kad pomisliš da je kraj, ima još i uvijek to bude lijepo i uspjelo iznenađenje!

Sunce je zamaklo, večer se spušta i u smiraj dana stižemo u Sveti Petar u Šumi. Naš cilj je crkva Svetog Petra i Pavla i pavlinski samostan. Od p. Marija Škrtice doznajemo kako su pavlini – Red Svetog Pavla Pustinjaka, jako važni za obrazovanje i kulturu u krajevima u kojima su obitavali. Ovamo su stigli nakon što su benediktinci napustili samostan, dogradili ga, proširili te izgradili novu crkvu. Crkva podsjeća na onu u Lepoglavi, a zanimljivo je da je u unutarnjem uređenju korišteno drvo premda smo u istarskom kraju navikli na gradnju u kamenu. No, nije to čudno, pavlini su kontinentalni red te su svoju tradiciju gradnje i uređenja utkali i u ovu crkvu kojoj posebnost daje oltar posvećen nevinoj dječici, nježan barok, slika Crne Gospe za koju je zabilježeno kako je proplakala na Badnjak 1721. godine, vrijedne orgulje, kožne tapete. Unatoč mraku i radovima restauracije i rekonstrukcije, samostanski klaustar ostavlja snažan dojam. Pavlini su građevne elemente s obilježjima renesanse postavili u donji dio, a stare romaničke postavili na kat te na taj način dobili šetnicu i u prizemlju i na katu klaustra. U središtu klaustra je bunar, a ispod je velika šterna koja je služila redovnicima, ali i lokalnom stanovništvu budući da u blizini nema rijeke. Mnogo doznajemo o važnosti i osobitostima pavlinskog reda, monaškom načinu života, ali i planovima za budućnost samostana koji bi nakon obnove mogao postati duhovnim centrom ovoga dijela Istre. Osim toga, u realizaciji su i planovi za oživljavanje biljne apoteke, proizvodnje prirodnih lijekova, čajeva po staroj pavlinskoj recepturi. U djelotvornost proizvoda mnogi su se hodočasnici i sami uvjerili kušajući pavlinsku rakiju spravljenu od 39 domaćih trava. Dobro je i to za krvožilni sustav!
Neka mi bude dopušteno reći, ali mislim da su se preč. Lino i mons. Antun malo „zabunili“ u izračunu vremena koje je minimalno potrebno za ovo studijsko hodočašće. Dan svakako nije dovoljan, barem da su izračunali kako nam je potreban jedan cijeli vikend! I zbilja mislim kako se onaj kvar autobusa na odlasku, na samom ulazu u tunel Učka nije dogodio bez nekog „višeg“ razloga.

A za kraj, kad sam mu već cijelo vrijeme „krala“ misli, red je i završiti porukom arškog župnika: Čovjek ima jednu lijepu sposobnost: da moli i ljubi. Vi molite, vi ljubite: to čini čovjeka sretnim na zemlji.
Sv. Ivan Maria Vianney

Tome nas je i blaženi Miroslav Bulešić poučio svojim životom i smrću, svojim mirom.

Antonija Tomazinić, dipl iur.

Scroll to Top