Vjera i molitva čovjeku daju sreću[1]
U svom prvom propovjedničkom nastupu don Miroslav svoju homiliju strukturira oko dvije kršćanske istine. 1. Krštenje kao čin ulaska u Crkvu Božiji je dar kojim se stari, tjelesni, grješni i svjetovni čovjek, uranja u Kristovu muku i smrt, da bi Njegovom snagom iz krsnog zdenca izišao kao novi čovjek „rođen odozgor.“ 2. Taj novi čovjek preporođen u kupelji krštenja, oslonjen na vjeru, primljenu kao besplatni dar Božji, a koja nije stvar samo osjećaja niti „golog“ razuma, može pobijediti svijet kao simbol i mjesto protivno onome što je Isus naviještao. S druge strane, snage vjere u Uskrslog Krista, pobjednika smrti i grijeha, daje odgovor na smisao patnje i pruža utjehu u svim teškim situacijama.
Veseli me što vam mogu govoriti baš na današnji dan, jer je ovaj dan – dan vjere.[2] I na ovaj dan, u ovaj trenutak, moje zahvalne misli hite do onog časa kada sam pred skoro 23 godine prvi put stupio u crkvu da postanem kršćanin, da primim u svoju dušu svetu vjeru u Krista Boga. Sretnog li dana za mene, sretnog li dana za sve vas, vjernici predragi, kada smo bili primljeni u sv. Crkvu, da postanemo sinovi Božji, dionici Kraljevstva Nebeskoga. Uzaludan bi bio naš život, uzaludna naša djela, naše trpljenje, naše veselje – kad ne bi imali vjere. Blago nama, braćo, koji imamo živu vjeru. Zahvalimo se Bogu što se je udostojao nas pozvati za Kristom, da budemo uz Krista u muci a i u uskrsnuću. Jer po vjeri možemo, dapače moramo nadjačati sve poteškoće, sve neprilike! Vjera nam je usađena u srce od dragoga Boga. I „sve što je rođeno od Boga“ – kaže sv. Ivan – „pobjeđuje svijet“. U svetom krštenju mi smo se „rodili od Boga“. Dakle možemo i moramo pobijediti svijet, tj. moramo biti nad svijetom i svjetovnom taštinom. Sve što je na svijetu: požuda je tijela, požuda očiju i oholost života – veli sv. Ivan (Usp. 1 Iv 2, 16). – A mi smo od Boga rođeni, dakle smo božanskog podrijetla i nebesko plemstvo. Zato se uzdignimo iznad svega, što je vremenito. Prezrimo svijet i što nam on nuđa. Znamo, da smo djeca Božja. Dakle, i Bog je za nas. Može li nam onda svijet nauditi?
Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?… Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolje, ili stiska ili progonstvo, ili mač? Ali u svemu ovom pobjeđujemo po Onomu koji nas ljubi – veli sv. Pavao (Rim 8, 31s). – Što nam može svijet koristiti? Baš ništa! On nas nije dostojan! Tko zna da je dijete Božje, ne može cijeniti ni ljudske časti ni ljudska dobra – veli sv. Ciprijan.[3] Budući da smo rođeni od Boga uzdignimo se nad svijet i nad njegova dobra i interese. Naše [temeljno] načelo neka bude: Nemojte se izroditi i nemojte napustiti uzvišene i plemenite misli da ste djeca Božja. – Pobijedit ćemo svijet, „jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet“ (1 Iv 5, 4). Naša vjera je ta pobjeda koja pobjeđuje svijet. „Tà tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji?“ – veli sv. Ivan (1 Iv 5,5). Ima ljudi koji se ravnaju i žive samo po svojim osjetilima. A ima i ljudi koji se u svemu ravnaju po svojem razumu. Ni jedni ni drugi ne poznaju uzvišenosti ni bogatstva kršćanskog života. Samo ga oni poznaju, koji živo vjeruju u Isusa, Sina Božjega, i u ovoj vjeri traže samo ono što je i Isus tražio. Njihov je najveći cilj i najuzvišeniji ideal, da stupaju stopama Isusovim i da slijede Onoga koji je „Put, Istina i Život“ (Iv 14, 6) i „u komu je sve blago mudrosti i znanja“ – veli sv. Pavao (Kol 2,3). Oni ljube sve koje je Isus ljubio. Oni izabiru ono što je Isus izabrao: dragovoljno siromaštvo, trpljenje, križ, poniznost pred Bogom, odricanje. Oni vjeruju da je Isus Sin Božji, neprevarljiva istina, mudrost Božja, sve njihovo. To je plod duboke i žive vjere u Isusa Sina Božjega. Što je ova vjera dublja i što više oživljava dušu, tim se savršenije uzdiže nad svijet i nad sve što je prolazno.
Zahvalimo se dakle Bogu za taj dar, za taj biser, koji je postavio u naše srce, za tu svjetlost koju je htio da bude u našem razumu. Bez vjere mi smo nesretni, osobito u današnji dan. Pomislite: kako se može jedna žalosna majka, koja je izgubila dva sina u ratu, utješiti? Jedno maleno dijete, koje je oca i majku izgubilo, kako se može smiriti? Samo živom vjerom: kada stupi k Isusu i kaže mu: „Za Te hoću da trpim, jer si Ti za mene puno trpio, jer si sve pretrpio“. – Ničice pred Gospodinom moramo zaviknuti: „Gospodine moj i Bože moj!“ (usp. Ps 7, 2) – Isus traži samo vjeru i samo onaj koji vjeruje može pobijediti svijet.
Uskrs je! Sva naša nutrina treba da bude neko uskrsnuće, uzdignuće nad zemaljsko, vremenito i svagdanje. Uskrsnuti znači biti slobodan i neovisan o zemlji. Uskrsnuti znači biti svjestan, da nam je Krist oprostio grijehe, da smo djeca Božja, da imamo zalog vječnoga života i pravo na baštinu u nebu.
Kada bismo imali savršenu uskrsnu vjeru bilo bi u nama nešto pobjedničko, neko sunčano svjetlo koje bi divno preobrazilo svagdanji život s njegovim brigama i nevoljama.
Vjerujmo, jer samo tako pobijedit ćemo svijet i sve poteškoće! Sretni ćemo biti na tom svijetu, a sretniji i nagrađeni na drugom.
[1] Arhiv Postulature Blaženog Miroslava Bulešića (dalje: AP), Kauza za beatifikaciju Sluge Božjega Miroslava Bulešića (dalje: Kauza), sv. 4, Propovijedi Sluge Božjega Miroslava Bulešića (dalje: Propovijedi), str. 12-15.
[2] Na ovaj dan, 2. svibnja 1943. slavio se Mali Uskrs (Vazam) ili Bijela Nedjelja. Naziv Bijela nedjelja dolazi od bijele odjeće koje su nosili novokrštenici u ranom kršćanstvu. Kao vidljivi znak primljenog sakramenta krštenja u Vazmenoj noći (Velika subota), odjeća je trebala označavati čišćenje vodom i biti znakom za ljude novorođene u Kristu. Kroz osam dana odrasli novokrštenici su nosili bijelu odjeću i skidali je na drugu uskrsu nedjelju.
[3] Sv. Ciprijan rođen je u Kartagi oko 210. godine u poganskoj obitelji. Obavljao je službu odvjetnika. Obratio se na kršćansku vjeru, postao svećenikom te je zaređen za kartaškog biskupa 249. godine. Jedan je od najplodonosnijih crkveni pisac. Za Valerijanova progonstva bio je prognan a 14. rujna 258. godine podnio mučeničku smrt.