Mons. ANTUN BOGETIĆ, sin pok. Luke i pok. Agate Premate, rođen u Premanturi 24. travnja 1922. Porečko-Pulski biskup u miru. Svoj iskaz dao je 8. kolovoza 2000.
Kao svjedok o životu Sluge Božjega u sjemeništu i dušobrižništvu, mons. Bogetić ističe njegove vlastitosti kao dobrog pastira, a hvali ga i njegov biskup. Vjernici ga štuju kao žrtvu mržnje prema vjeri i dolaze moliti na njegov grob.
Kada i kako ste upoznali Slugu Božjega Miroslava Bulešića?
Upoznao sam Slugu Božjega već u vrijeme kad sam ušao u Malo Sjemenište u Kopru (god. 1934.). Kao klerici iste biskupije bili smo kasnije povezani, a još više povezani otkad je Sluga Božji postao svećenikom, sve do njegove smrti (1947.). Najviše sam ga vidio kao revna svećenika.
Kakva su vaša sjećanja na Slugu Božjega?
Iz vremena sjemeništa u Kopru nisam ga osobno puno poznavao. Bili smo povezani na liniji zvanja, domoljublja i vjere. Bili smo zajedno 3 godine, bio je stariji od mene. Bio je ozbiljan sjemeništarac koji je mnogo obećavao. Tada nismo imali mnogo zajedničkih razgovora tako da ću ga mnogo bolje upoznati kao svećenika. Kao bogoslov posjetio sam ga u njegovoj rodnoj kući u Čabrunićima. U Bičićima prigodom mlade mise vlč. Pereše, gdje je sudjelovao i Miroslav Bulešić, susreli smo se te smo zajedno pjevali i veselili se.
Koje je vaše sjećanje na svećenika Bulešića?
Bulešić je bio revan svećenik, pun žara da dođe do svih, da podrži vjeru u narodu koja je bila ugrožena. Ljudi su ga cijenili iako je bio ozbiljan i strog. Ali je kao dobar pastir privlačio ljude. Bio je pripravan žrtvovati se i riskirati i za fizički spas ljudi. Znao je intervenirati kod njemačke komande da izbavi svoje župljane iz zatvora i transportacije u logor. Susretao je ljude i posjećivao ih. Na biciklu je znao obilaziti i zaustaviti se s ljudima (npr. nedjeljom popodne dok su boćali). Znam da je propovijedao ozbiljno i principijelno ne bojeći se istine. Bio je čovjek molitve, pobožan Majci Božjoj. Rado je predvodio pučke pobožnosti.
Kao odgojitelj i profesor nastojao je biti u kontaktu sa svima, ali uvijek jasnih i nedvosmislenih stavova o pravom liku svećenika.
Čuo sam na svoje uši kako je tadašnji porečko-pulski biskup Radossi pohvalio Bulešića kao svoga solidnog i dobrog svećenika. Imenovao ga je i svojim posrednikom između sebe i “narodne“ vlasti.
Kakve su bile opće društvene prilike u Istri za vrijeme krizme u Lanišću 1947.?
Nove komunističke vlasti širile su organizirano ateističku propagandu i protuvjersko raspoloženje. Tako je bilo i za vrijeme krizme u Lanišću. Neredi u Lanišću bili su samo dio sustavnog i organiziranog pritiska protiv vjere i Crkve.
Kada ste i kako čuli o ubojstvu vlč. Bulešića?
Putovao sam iz Labina u Pazin da bih uzeo vlak za Pulu 25. kolovoza 1947. U Pazinu sam na trgu usred mase svijeta susreo svećenika Anđelka Grubišića koji mi je rekao “Occiderunt Mirum Bulešić”. Ukrcao sam se u vlak za Pulu, a prije ulaska u Pulu vojska me je iskrcala i jedan me vojnik po noći pratio kroz šumu u zatvor u Fažanu da ne bih širio glas o događaju u Lanišću. U Fažani su me zadržali par dana, gdje sam bio i za vrijeme Bulešićevog sprovoda. Poslije su me odvezli u Opatiju te me nakon toga pustili. Nisu htjeli da dođem do biskupa Radossija u Pulu da mu prenesem vijest o Bulešićevoj smrti.
Kako su vjernici i svećenici prihvatili Bulešićevu žrtvu?
Neki svećenici su se prestrašili i pobjegli u Italiju, neki od njih su se poslije vratili, a narod se zgražao nad onim što se dogodilo u Lanišću. Svećenici su se posebno osjećali povrijeđeni jer su i oni izabrali priključenje Jugoslaviji, a sada doživljavaju od te iste vlasti ovakve stvari. No, i svećenici i vjernici smatrali su od početka da je nasilje nad svećenikom Bulešićem učinjeno iz mržnje protiv vjere. Stoga su Bulešića smatrali nevinom žrtvom te mržnje te su na njegov grob dolazili stalno moliti. Javnih manifestacija nije bilo do četrdesete obljetnice njegove smrt 1987. kada smo postavili spomen ploču na pročelju grobljanske crkve u Svetvinčentu. No i tada su vlasti negodovale i bojale se da se te proslave ne bi ponavljale. Ja ga osobno smatram mučenikom za vjeru koji je to mučeništvo prihvatio, a svojim napadačima oprostio.