Kako po cijeloj Istri, tako i u okolici Poreča godina 1944. je bila vrlo teška. Izvan gradskih centara, koje su držali Nijemci i fašisti, partizani su posvuda napadali okupatorske postrojbe. Kako bi onemogućili komunikacije, bez prekida su napadali na cestama, na željeznici, rušili su stupove električne struje i telefona. Nijemci i fašisti su odgovarali odmazdama napadajući naselja, paleći kuće i ubijajući ljude. Posebno su bila ugrožena sela za koja su Nijemci i fašisti sumnjali da surađuju s partizanima; uzimali su taoce i ubijali ih ili ih slali u koncentracione logore, ili su one koji su bili sposobni za rad svrstavali u posebne jedinice pod svojom komandom. Partizani su pak nastojali sve muškarce mobilizirati u svoje jedinice. U tim preteškim okolnostima, 22. ožujka 1944. Don Miro se obraća Gospodinu:
„Bože moj, što se tu događa. Kako je velika Tvoja pravica [pravednost], a neizmjerno Tvoje milosrđe. Vidiš moju zapuštenu župu. Neka ne dođe na nju Tvoja prestroga, a i za nju zaslužena, kazna. Smiluj se na jadnu dječicu, na majke. Pogledaj i dobru volju tolikih. Rasvijetli razum mojih župljana i učvrsti volju da napreduju putem pravednosti, poštenja i slobode.
A mene, moj Bože, ako je Tvoja volja prištedi, da budem u Tvojim rukama oruđe da se širi Tvoja ljubav i nauka. Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja. Daj da ne smalakšem nipošto. Daj da ne skrenem krivim putem. Daj mi srčanost da Tebe naviještam tužnom mi i trpećem narodu. Tvoja volja neka bude moja, uz svaku žrtvu. I ako sam štogod zanemario u vršenju svojih dužnosti oprosti mi, i nek mi oproste ljudi, do kojih možda nisam gajio veliku ljubav. Moje velike mane zadržavaju me u vršenju svojih dužnosti. Bože, oprosti mi! […]
Ako bi to morao biti moj zadnji spis: svima pitam oproštenje i svima opraštam. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i mojih vjernika.“
Što su komunisti stavljali na teret vlč. Miru, saznajemo iz njegovih zabilješki:
„Prigovarali su mi da sam se izrazio pred djevojkama župskog zbora protiv partizana…
Da činim fašističku školu… Podučavanje kršćanskog nauka, to je fašistička škola…
Da sam u službi Nijemaca… Sami odbornici me molili da se zauzmem. Same partizane oslobodio po molbama i po dokazu nevinosti… Rahovci znadu što sam ja preko Biskupa za njih učinio. Isto tako znadu i Smolici. To isto znadu Rupeni i Baderna. Je li bolje da su ljudi doma ili u zarobljeništvu ili na prisilnom radu? Je li bolje da se za njih tko zauzme ili je bolje da su ljudi prepušteni milosti i nemilosti neprijatelja?
Branili su mi osnovati Djevojačko Društvo. To nije nikakva nova ustanova, već samo obnova stare… “Nikakva organizacija se ne dozvoljava osim naših (komunističkih) USAO USAO USAO USAO H, SKOJ SKOJ SKOJ SKOJ .”
Branili su djevojkama da dolaze na Sv. Sakramente. U Sv. Ivanu, u selu Rahovci, koje su i poslušale, jer su se tako hvalili. Brane još i sada ne samo djevojkama već i drugima. Izruguju se onima koji dolaze na Sv. Misu… u selu Štifanići, Bonaci, Banki…
Brane djeci da dolaze na kršćanski nauk. “Ako djecu šalješ ti si protivan pokretu”.
U Sv. Lovreču zabranili su djevojkama da dolaze pjevati u crkvu. Straše im da će ih ošišati.
Tako su prestrašili ljude da im vele da, ako idu na Misu i k svećeniku, znak je da drže s popom i zato da su protiv pokreta. „Kad dođe sloboda – takva su naređenja bila dana odbornicima – onda najprije ubiti popove i one koji drže gore vjeru…“
Na sastanku 19.3.1945. „Nemojte slušati popa iz Baderne, jer vas on odvraća od vjere… Tako i onaj iz Žminja i onaj iz Tinjana. Pop bi mora samo mašiti i niš drugo… Ne vaditi dicu… Neka popi predikaju samo ono ča je od Boga i Majke Božje, a ne drugo… Sastanke za djevojke imamo mi a ne popi…“
Kako se rat približavao kraju, prijetnje „boljševika“ Bulešiću postajale su sve učestalije. Na drugu godišnjicu svećeničkog ređenja, 11. travnja 1945. g. on bilježi u dnevniku:
„Danas, kada radim za spas duša, možda koji put fali mi prave ljubavi. Bogu na slavu neka bude moj život i na spasenje mojih župljana. Hoću da proslijedim u svagdanjoj žrtvi za moje stado. Bože, obrati srca i pameti župljana mojih, da oni Tebe spoznaju, slušaju i ljube. Koliko događaja, povoljnih i nepovoljnih, u tim dvjema godinama svećeništva! Od prije Božića protivnici su se digli protiv mene, smatrajući moje djelovanje u apostolatu kao neku politiku. A ja sam činio samo svoju dužnost: učio sam djecu kršćanski nauk, sve sam pozivao na kršćanski život, na svetu misu, na svete sakramente. S djecom sam napredovao puno u nauci katekizma; učinio sam, da djecu malo oživim, i predstavu za ‘pust’. Sve to nije bilo po volji protivnika. Ništa za to. Ja sam učinio koliko sam mogao iz ljubavi za ovaj jadni mi narod. Moj Bože, opet Ti prikazujem svoj život! Neka bude Tvoja volja.“
Prijetnje koje mu komunisti upućuju, zabrinjavaju vlč. Miroslava i on počinje realistički računati s mogućnošću da se te prijetnje i ostvare. Stoga 23. travnja 1945. piše svoj duhovni testament:
„Duhovni testament
Svjestan da sam obavio uvijek svu svoju dužnost, prožet gorućom ljubavi do svojeg stada, da još uputim svoje vjernike na put poštenja i dobrote, hoću da ti progovorim, moja žalosna majko, draga braćo i mili moj narode.
Tebi se, majko, zahvaljujem na svim žrtvama, koje si za me ti pretrpjela, na ljubavi što si uvijek dokazala, na mukama što si podnesla dok si me vidjela svećenika na oltaru. Majko, Bog dragi će ti naplatiti sve to na drugome svijetu. Na tom svijetu Bog ti podijelio veliku utjehu, da bi mogla pretrpjeti u jakosti i u ljubavi. Majko, nemoj plakati. Tvoj sin trpi za Boga i za poštenje i za vjeru. Majko, hvala!
Ne mogu prepustiti prigode a da ne spomenem i svojeg blagopokojnog oca, koji je bio žrtva svojih dužnosti i očinske ljubavi. Srce mi se cijepa kad pomislim na muke za me od njega podnesene. Bog mu dao pokoj vječni. Zahvaljujem se braći svojoj, svojoj pokojnoj sestri Mari, svojoj sestri Luci i Zori, svojem bratu Bepu. Bratska ljubav je uvijek vladala među nama. Neka da i u unaprijed. Bog vas čuvao od svakog zla i pratio vas uvijek u cijelom životu, a slijedili me i brat i sestra u redovničkom ili svećeničkom životu. Dao Bog tu milost.
Majko, brate, sestre, budite jaki. Nemojte klonuti duhom! Sačuvajte se uvijek u milosti posvećujućoj. Trpimo svi za ljubav do Boga. Sve će svršiti i na tom svijetu, i trpljenje i žalost, a na drugom čeka nas slava, ako budemo znali za ljubav do Boga pretrpjeti. Sve mogu u Onome koji me krijepi. Hvala svim rođacima, prijateljima, poznanicima, dobročiniteljima.
Hvala i tebi, mili moj puče! Bio sam malo vremena s tobom. Dosta mi je bilo da sam te upoznao, da sam vidio tvoje mane, tvoje pogreške. Upoznao sam tvoju dušu, oćutio sam tvoje poteškoće, jer su tvoje poteškoće bile moje, tvoje žalosti bile moje. Ah da, odmah prvu nedjelju što sam misio tu (24.9.43.) mogao sam Ti preporučiti kršćanski život. Ta preporuka je bila uvijek u mojim propovijedima. Budite kršćani, u pravom smislu riječi. Nemojte biti kršćani samo na polovicu. Postali smo prijatelji u kratko vrijeme! Slagali smo se u svemu. Ja sam svakoga primio, sa svakim sam se porazgovorio, svakoga savjetovao na dobro, svakoga tješio, svakoga pomogao. Siromaha nisam pustio praznoga doma. One koji su bili u zatvoru sam zagovarao i izvukao uz pomoć Presvijetlog Biskupa iz zatvora. Tako da mogu kazati da sam preko stotinu ljudi spasio. Podučavao sam djecu u kršćanskom nauku jer je bila moja namjera da vam budu djeca, ljubljeni, i mili vjernici, a odgojena u duhu vjere, u duhu poštenja i dobrote. Kad sam došao ovamo našao sam mladiće od dvadeset godina koji nisu bili pričešćeni.
U savjesti mogu vam kazati da sam svima učinio dobro a nikomu zlo. A ti, narode moj, nisi bio zahvalan. Ja te pitam. Što sam ti učinio ili u čemu sam te ražalostio? Odgovori mi! Tvoj odgovor već čujem. Nećeš da živiš kršćanski. Nećeš da služiš Bogu i da štuješ njegove zapovjedi. Ti hoćeš služiti đavlu. Misli, moj narode, obrati se! Bogu služi. – Moje misli lete do svih vaših sela i vas vidim kako ste zaposleni u svoje stvari, vidim vas kako se dižete protiv Boga vašim mrskim kletvama, vašim nepoštivanjima blagdana, vašim nepoštenjem u ženidbi. Puče moj, Bog želi da se njemu obratiš.
Moja zadnja preporuka jest ova: Budite pravi kršćani. Bogu služite i bit će vam dobro, na tom svijetu i na drugom. ZBOGOM!
Blagoslovio vas Svemogući Bog Otac i Sin i Duh Sveti.
Svima pitam oproštenje. A moja osveta je oprost. Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put.
U Bademi, 23.4. 1945.”
Završio je Drugi svjetski rat (8. svibnja 1945.), europski Zapad slavi pobjedu nad fašizmom i nacizmom dok je u novoj Jugoslaviji uspostavljen režim koji je vjerna kopija onoga staljinističkog u Sovjetskom Savezu: u Jugoslaviji je već u tijeku okrutni progon Crkve. U međuvremenu, 13. svibnja 1945. Miroslav Bulešić je navršio 25. godinu života. Tom prilikom u svom dnevniku zahvaljuje Bogu za višestruke milosti koje je primio i zazivlje Božje milosrđe:
„Svršavam danas 25 godina. Smućujem se sam u sebi, kad pomislim na premnoge milosti što si mi Ti, o Bože, kroz te godine podijelio… Hvala Ti, Bože, na dobročinstvima, oprosti mi grijehe, daj mi jakost i ustrajnost u milosti Tvojoj.
Proživljavamo dane pune tuge i žalosti. Jako se je potučeno. Ljudi svi odvedeni, obitelji žalosne, mladež nepametna. Bože moj, kako je teško ravnat se u dušobrižništvu. Pomozi mi.“
Ono što Bulešića najviše zabrinjava jest moralno rasulo u društvu, naročito postupno udaljavanje mladih od vjere i Crkve. 30. svibnja 1945. bilježi u dnevnik:
„Pustoš i žalost! Ljudi se odalečuju od Boga. Ne opažam oduševljenje danas za sutrašnji blagdan Tijelova. Ljudi vole zabave, plesove. Zanemaruju svoje kršćanske dužnosti. Mladež traži samo naslade, kršeći Božje zapovijedi. Oče, neka bude volja Tvoja. Kriste, Kruše živi, Ti vladaj svojim zakonima poštenja, pravice, ljubavi, bratske sloge.
Tužili su me da sam prestrog. Nisam. Želim da moji župljani Tebi, Bože, služe u svakoj stvari. – Zafrkavali se drugi sa mnom. Neka bude Tebi, Bože, na čast. Drugi me mrzili, imali volju i želju da me smaknu. U Tvojim sam rukama. Ako Ti, Bože, dozvoliš, mi ćemo prestati. Neka bude volja Tvoja. Daj mi jakost da ustrajem. Ako hoćeš moj život, ne štedi me!
Ljudi hoće novotarije. Dosadila im je “stara vjera”. Hoće novu! Fac ut videant [Učini da progledaju].“
