U ovom nastavku osvrćemo se na jedno kratko Mirovo pismo, za koje se može reći da je sasvim poslovno upućeno kolegi svećeniku. Pismo je izuzetno, a nisam opazio da su ga njegovi životopisci spominjali. Vlč. Miro natipkao ga je na malom komadu papira, a njegov kolega vlč. Kolić je potom perom na isti listić zapisao svoju poruku i vratio ga vlč. Miru. (Ratne su prilike, velika štednja i na papiru!). Kome to vlč. Miro piše?
Piše jamačno iz Baderne, 18. ožujka 1945. Piše vlč. Mirku Koliću, koji je bio dvije godine stariji, i po rođenju i kao svećenik. Bio je rodom iz Barbana, znanac i prijatelj još iz sjemeništa u Kopru. Sada je bio župnik u Funtani. Dobro su se poznavali i kao svećenici surađivali. Spomenimo da je vlč. Miro u pismu vlč. Ivanu Paviću od 18. kolovoza 1944. naveo: „Pred malo je dana bio ovdje Kolić. Započeo je i on ‘po našu’ u svojoj župi [misiti i propovijedati hrvatski]. Nije imao smetnje. Zadovoljni su [i ] njegovi župljani“. Prenosimo cijeli tekst kratkog pisma vlč. Mira. Dragi Mirko! – šaljem ti ove žene da im daš sol. Žao [mi je] što se nismo mogli bolje dogovoriti. Ovdje bi je ljudi uzeli najmanje tih deset kvintala. – Da li bih ja mogao poslati dolje vozove, da bi doveli ovamo tu sol, ovdje je rasprodali i onda poveli dolje hranu? – Ili je bolje da dovedu dolje prije hranu, pa da im bude dana sol? – Čekam da mi javiš! Za me[ne] ostavi 100 kg: i to 50 kg za slaninu, a 50 kg za pšenicu. Platiti pak ću ja tebi. Da li će biti još te soli i ubuduće? Uz bratski pozdrav. Tvoj Miro P. S. Da li ćeš moći doći ovamo k meni po blagdanima za Vazmenske ispovijedi?
Ratne prilike donose uvijek nova iznenađenja. Tako su seoske prodavaonice ostale bez soli, promet je onemogućen ili nesiguran. Odjednom: nigdje ne možeš dobiti soli! A bez soli ne da se živjeti. Sela oko Baderne, Sv. Ivana od šterne, Muntrilja – sve je to dosta udaljeno od mora. A župa Funtana – morskim putem i u ovim prilikama povezana je sa solanom u Izoli. U ovakvim se iznenadnim nevoljama vlč. Miro kao župnik osjeća obaveznim priskočiti u pomoć svojim župljanima, pa moli prijatelja Mirka Kolića, župnika u Funtani, da bude posrednikom. Subrat Kolić odgovara da imaju dovoljno soli na raspolaganju (20 kvintala); ako ljudi iz Baderne dolaze vozovima po sol, najbolje je da odmah dovezu namirnice koje mogu zamijeniti za sol: za 1 kg soli treba dati 2 kg pšenice ili 3 kg kukuruza ili 4 kg krumpira; za 1 kg slanine može se dobiti od 7 do 9 kg soli, „možda i 10“. Vlč. Kolić će osigurati sol koju za svoju kuću traži vlč. Miro, ali slanine nema dovoljno za 50 kg soli; „Dosta da pošalješ 6 kg slanine, pa ću ja urediti“, javlja vlč. Miru. Na koncu još piše: „Da li će i ubuduće biti soli, [to] nije sigurno, ali je vjerojatno; jer hrane im treba uvijek, a soli imaju u izobilju. – Puno pozdrava! – Sveć. M. Kolić.“
Ovo pisamce svjedoči kako vlč. Miro shvaća i ostvaruje svoju svećeničku službu. U ratnoj nestašici, svećenik Miro spremno obavlja svoje služenje konkretnim ljudima koji su mu bili kao dušobrižniku povjereni, brine se da dobiju potrebnu sol. U vrijeme najtežih ratnih godina, 1943. I 1944., vlč. Miro se vrlo zauzeto zalagao, osobito preko biskupa, kod odgovornih nositelja vlasti, bilo Nijemaca ili talijanskih fašista, da se njegovi uhićeni župljani ne pošalju u logore. Kako je zapisao u svojim „povjerljivim zabilješkama“, posredovanjem je uspio spasiti da se vrati kući velik broj ljudi iz sela Smolici, Rakovci, Majkusi, iz Baderne, koji su bili već određeni za logore u Njemačkoj. Zapisao je cijeli niz ljudi koje je spasio od deportacije. I ovo skromno pisamce kojim požrtvovni vlč. Miro dogovara s prijateljem župnikom u Funtani kako da u iznenadnoj ratnoj nestašici njegovi župljani mogu doći do neophodne soli – lijepo svjedoči o duhu služenja svima potrebnima kojim je bio prožet mladi župnik iz Baderne.
Objavljeno: Ladonja, prosinac, 2010.