Već od početka godine 1945. ljudi su – u Istri, u cijeloj Hrvatskoj i mnogo šire – bili u napetom iščekivanju da se konačno završi krvavi svjetski rat koji je počeo 1939. Župnik u Baderni vlč. Miro Bulešić budno je pratio zbivanja oko sebe, posebno na području župa kojima je upravljao. Župljani sigurnog povjerenja prenosili su mu glasine sa sastanaka koji su vodili partizanski nadzorni odbori, a ti glasovi su za njega bili sve više zabrinjavajući: osjećao je kako se protiv njega sada stalno šire vrlo teške optužbe; on ih je – radi sjećanja – pažljivo pribilježio, dodajući usput ponegdje i natuknice za svoj eventualni odgovor.
Zapisao je i niz prijetnji i zastrašivanja kojima se neki „politički aktivisti“ na terenu u posljednje vrijeme služe da udalje župljane od prakticiranja vjere i pohađanje crkve. Pred sobom imamo list s glavnim optužbama koje su se na partizanskim sastancima iznosile protiv župnika vlč. Mira i potom niz prijetnji i zabrana kojima su protivnici Crkve pokušavali udaljiti župljane od vjerske prakse. Vlč. Miro je zapisao optužbe koje su protiv njega najčešće iznose: „Da sam se pred pjevačicama izrazio protiv partizana.“ I odmah odgovara: to je netko mogao izjaviti ili napisati, ali ne može dokazati da to odgovara istini. „Da ja održavam fašističku školu.“ No vlč. Miro podučava mlade samo o kršćanskom nauku i ništa drugo. O tom pitanju on je posve u dogovoru s nadležnim Jov. [Joakimom Rakovcem?] i dane su mu sve potrebne suglasnosti. Dogovoreno je također da može dijeliti i kalendare. „Da sam u službi Nijemaca!“ Vlč. Miro izjavljuje: da su ga sami odbornici molili neka se zauzme za pojedine optužene. I same je partizane ponekad uspio osloboditi, oslanjajući se na molbe i dokaze o nevinosti. Zapisao je izričito: „Rakovci znaju što sam ja preko Biskupa za njih učinio. Isto tako znadu i Smolici… To isto znaju Rupeni i Baderna. – Je li bolje da su ljudi doma – ili da su u zarobljeništvu ili na prisilnom radu?“ Vlč. Miro zaključuje: on je samo kontaktirao s odgovornim Nijemcima, da oslobode naše ljude, a nije nikad bio njima u službi. Na istom listu pisaćim je strojem vlč. Miro zapisao i velike teškoće koje su mu kao župniku dolazile od partijskih-staljinističkih aktivista: „Zabranili su mi uspostaviti Djevojačko društvo, [iako to nije] nikakva nova ustanova, nego samo oživljavanje stare.“ [Ali oni traže:]“ Nikakva se organizacija ne dozvoljava, nego samo naše: USAOH…SKOJ…“ „Zabranili su djevojkama da dolaze na sv. sakramente: u sv. Ivanu [od šterne, pa] u selu Rakovci; i one su ih poslušale, jer su se tako hvalili. – [Tako] brane još i sada, ne samo djevojkama, već i drugima. Izruguju se onima koji dolaze na sv. Misu: u selu štifanići, Bonaci, Banki…“ „Zabranjuju djeci da dolaze na kršćanski nauk. [Govore:] ‘Ako [ih] šalješ, protivan si Pokretu’“. „U Sv. Lovreču zabranili su djevojkama da dolaze pjevati u crkvu. Prijete im da će ih, [ako nastave], ošišati.“ „Tako su prestrašili ljude govoreći im da: ako idu na misu i k svećeniku – znači da ‘drže s popom’ i zato su protiv Pokreta.“ [Zabilježio je nekoliko otvorenih prijetećih izjava:] „Ja bih vred fi nija s popi: sve bih poubija!“ – „Koliko ćeš ih ti ubiti?“ – „Kad ne bude popi – kako će biti lipo!…“ – Odbornicima su već dana naređenja: „Kada dođe sloboda, onda [treba] najprije ubiti popove i one koji drže gore vjeru!“ – Na sastanku od 19. 03. 1945. rečeno je: „Nemojte slušati popa iz Baderne, jer vas on odvraća od [prave] vjere. Tako i onaj iz Žminja i onaj iz Tin[jana]. Pop bi mora samo mašiti i ništa drugo; ne vaditi [poučavati] dicu…Neka popi predikaju samo ono ča je od Boga i Majke Božje, a ne drugo.“ – „Sastanke za djevojke imamo mi, a ne popi.“ – „Jedan Politički radnik vikao je na ženu jer je lani za Uskrs bila došla na sakramente.“ Ovdje iznesene zabilješke vlč. Miro je natipkao na stroju vjerojatno već koncem ožujka ili početkom travnja 1945. – Očito je da će rat vrlo skoro završiti. Obećavala se narodu u Istri sloboda, nacionalno oslobođenje od teškog jarma talijanskog fašizma i njemačkih okupatora; ali kakva se sloboda sada približava? Posljednjih se mjeseci sve otvorenije pokazuje da i do nas stiže „sloboda“ koju je u „prijateljskom Sovjetskom Savezu“ izgradio Josip Visarionović Staljin, „sloboda“ koju donosi komunistička revolucija Računajući da se vjerojatno približio čas kada će neki fanatizirani komunist staljinist izvršiti plan za njegovo ubojstvo, vlč. Miro je u Baderni 23. travnja 1945. napisao svoj oproštajni „Duhovni testamenat“, iznoseći svojim najbližima posljednje preporuke: majci, bratu, sestrama i svima župljanima. Sve poziva na ustrajnost u Božjoj milosti, jakost u svim kušnjama: sve patnje na ovom svijetu prestat će, a „na drugom svijetu čeka nas slava, ako budemo znali za ljubav prema Bogu pretrpjeti. Sve mogu u Onome koji me krijepi!“ Svoj duhovni testamenat on zaključuje riječima: „Moja zadnja preporuka jest: budite pravi kršćani!… Blagoslovio vas svemogući Bog Otac i Sin i Duh Sveti. Od svih pitam oproštenje. A moja osveta je oprost. Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put.“ Iako se vlč. Miro bio posve pripravio da o koncu rata 1945. kao svjedok Kristov položi svoj život, Božji je plan bio drukčiji: On će primiti žrtvu života toga svog Svjedoka tek dvije godine kasnije, u Lanišću. Vlč. Miro je prije toga, svojim uzornim i dosljednim svećeničkim životom, trebao pokazati mlađim generacijama kao istinski duhovni svjetionik u novim okolnostima, kroz prve godine boljševičkog komunizma.
Objavljeno: Ladonja, listopad, 2010.
Poznata je usporedba o ‘dobrom pastiru’ kojo je, prema zapisu evanđelista Ivana, Isus Krist predstavio sebe i svoje djelovanje nešto prije nego je završio svoje poslanje među ljudima: „Ja sam pastir dobri“ (Iv 10,11). Istom slikom dobroga pastira mogli bismo opisati i mladog, požrtvovnog župnika u Baderni vlč. Miroslava Bulešića, koji je ovamo došao u jeseni 1943. i djelovao do jeseni 1945. Njegov lik i njegovo djelovanje već su tada u crkvenim krugovima pobudili osobitu pozornost, o čemu nam svjedoče brojni suvremenici. No, mi danas posjedujemo o njemu i posebno vjeran odraz, i to u pismima koje je u to vrijeme uputio svom starijem subratu, vlč. Ivanu Paviću.
Posebno je zanimljivo pismo koje je 29. Siječnja 1945. upućeno iz Baderne vlč. Paviću u Premanturu. Podsjetimo se ponajprije prilika koje su koncem siječnja 1945. vladale u Istri. Okrutni se rat očito okretao prema završetku: partizanske su postrojbe svojim napadima bile prisutne po selima i posvuda izvan utvrđenih centara uz gradove, koje su još čvrsto držali Nijemci i talijanski fašisti. Ali prave vlasti ni kakvog-takvog reda u Istri već odavna nije bilo. Partizani su svoje redove popunili svim raspoloživim stanovništvom, posebno muškarcima, a Nijemci su pokupili sav preostali muški svijet u svoje radne jedinice da im služe. Ostalo je stanovništvo životarilo u strahu i bijedi. U ovakvim okolnostima vlč. Miro piše vlč. Paviću, a pismo se odnosi najviše na župljane koje su Nijemci pokupili u svoje radne jedinice. Prilike su posve dramatične, piše 25-godišnji župnik iz Baderne starijem subratu i prijatelju vlč. Paviću u Premanturu. Piše u žurbi, vjerojatno preko biskupa Radossija, koji „ide danas [autom] u Pulu.“ U prvom dijelu pisma osvrće se najprije, pomalo kritički, na nerazumijevanje koje biskup i talijanski svećenici (i u tadašnjim okolnostima!) pokazuju prema hrvatskim svećenicima, pod sumnjom da se „bave politikom“, dok se oni u stvari samo zalažu „u korist naroda“. Te nepravde i sumnjičenja sablažnjuju ljude i udaljuju ih od crkve… Tko je tome kriv? Vlč. Miro piše: „Ja sam kazao i Biskupu: – Mi svećenici smo oni koji imaju malo vjere. Mi zahtijevamo od drugih ono što mi sami nemamo.“ U drugom dijelu pisma vlč. Miro piše da bi trebalo sada – „za korizmu i za Uskrs“ – pripraviti neku prikladnu poruku koja bi se objavila tiskom, pa nastavlja: „Potrebno bi bilo pripraviti [ne]što [i] samo za radnike i to čim prije. Ja sam, sada za božićne blagdane, pisao svojim župljanima. Nekoji su [mi] odgovorili; u tim pismima čujete [osjećate] kako udara srce tih jadnih i ogorčenih ljudi zbog trpljenja; oni su ipak raspoloženi na to trpljenje i hoće da se za njih Bogu molim, jer [kažu]: ‘I mi molimo za Vas’. – Jadni ljudi! – Ja i Zvonko [Brumnić] kanimo da bismo posjetili one radnike koji su na Ćićariji. – Vi dolje [kod Pule] mogli biste posjetiti one koji rade u Puli i [na otocima] Brioni. Puno je mojih župljana tamo. Morali biste zauzeti se da bi se od Njemaca postigla mogućnost da s njima razgovara i rodbina, da im može ponesti hrane, itd.; [a onda] da ti jadni ljudi koji odavde idu pješke do Pule znadu gdje [mogu] pitati za te svoje; bilo bi [pravo] karitativno djelo kad bi se u Puli tko zauzeo i bio tako požrtvovan da priskoči u pomoć tim ljudima [koji dolaze]. – Milo [žao] mi je naroda! Strašna je kazna, pedepsa Božja! Velika kazna zbog velikih i premnogih grijeha“. Na koncu pisma vlč. Miro još javlja: „Protivnici su bili nemilosrdno navalili na mene. Sada se ništa ne čuje. Uz srdačan pozdrav Vama i Vašima – jesam odani – Miro.“ Tekst Mirova pisma jasno pokazuje da ne živi daleko od svojih župljana, u nekoj izoliranoj pobožnosti, nije udaljen od konkretnih njihovih nevolja, nego živi istinski među njima. On komunicira s njima, razgovara, prima njihova pisma, on osjeća kako kuca „srce tih jadnih i ogorčenih ljudi“. Suosjeća s njima: „Jadni ljudi!“ Njega pogađaju patnje koje opaža: „Žao mi je naroda!“ Piše spontano i otvoreno, u punom povjerenju prema starijem subratu-svećeniku i prijatelju vlč. Paviću, iznoseći mu svoje programe i šire planove. Posebnu brigu pokazuje sada za radnike koji su u rukama Nijemaca. Ponajprije, vlč. Miro najavljuje kako su odlučili – on u dogovoru s vlč. Brumnićem iz Tinjana – osobno posjetiti „one radnike koji su na Ćićariji“. Tamo su ih odveli Nijemci, pokupivši ih po selima oko Baderne i Tinjana u svoje radne jedinice, da na Ćićariji rade pod njihovim nadzorom na protutenkovskim rovovima i skloništima. Žive poput robova, u izolaciji i slaboj ishrani, daleko od svojih najbližih. Vlč. Miro i vlč. Brumnić žele ih sigurno ohrabriti, donijeti im vijesti i vjerojatno koju sitnu pomoć. U nastavku vidjeli smo kako se požrtvovni vlč. Miro ne skanjuje nego iznosi vlč. Paviću plan da se pohode i pomognu i onim radnicima koji su iz srednje Istre odvedeni na jug, u radne jedinice u Puli i okolici: „Puno je mojih župljana tamo!“ Treba kontaktirati s Nijemcima da omoguće kako bi barem rodbina mogla posjetiti te ljude i donijeti im štogod za hranu, makar najskromniju okrepu. A među kršćanskim vjernicima u Puli trebalo bi pronaći nekog požrtvovnog volontera, koji bi bio spreman „priskočiti u pomoć tim ljudima“, koji čak iz Baderne dolaze pješke u Pulu, prevaljuju više od 40 kilometara: da im mogne pružiti potrebne informacije gdje bi mogli naći svoje najbliže, negdje oko Pule… Vlč. Miroslav Bulešić bio je očito dobri pastir koji je pratio i skrbio za svoje župljane, gdjegod se oni nalazili. On nije pasivan i ‘oprezan’ župnik, zabrinut prvenstveno da se ne bi zamjerio vlastima ili kojem moćniku. On ne čeka da se prilike srede, njegova ga revnost potiče da odmah pomogne najpotrebnijima. On nije samo govorio i poučavao, nego je posvuda pratio svoje župljane i trudio se da im pomogne u svakoj potrebi. On je bio – živi Karitas! On je nastojao vjerno nasljedovati Gospodina Isusa: „Pastir dobri i život svoj polaže za ovce“ (Iv 10,11).
Objavljeno: Ladonja, rujan, 2010.