Beatifikacija Miroslava Bulešića prigoda je da se prisjetimo naše kršćanske dosljednosti, kao poziv prvenstveno svećenicima da se prisjete svega onoga što znači biti svećenik. Sve to ne znači da smijemo zaboraviti nekoliko nedvojbenih činjenica vezanih uz ovaj događaj i uz sve ono što je uslijedilo.
1. Činjenice i pitanja
A činjenica i pitanja ima mnogo. Prvo: radilo se o autentičnom zločinu, ubojstvu nevina čovjeka koje se ničim ne može opravdati. Drugo: počinioci i inicijatori ubojstva za svoj su zločin dobili gotovo simbolične kazne, a oni koji su pokušavali spriječiti zločin godinama su, zbog tog pokušaja, čamili u zatvoru. Treće: koliko nam je poznato, izuzev općenitih fraza uglavnom samozvanih «antifašista» koje ništa ne znače, do današnjeg se dana nitko od počinitelja ili inicijatora ovog zločina za svoje nedjelo nije ispričao, niti rodbini niti onima koji su zbog toga morali kasnije trpjeti. Četvrto: Bulešić nije jedini svećenik koji je nakon rata ubijen od komunističke strahovlade, pa se logično nameće pitanje kada će i sve ostale slične žrtve biti barem donekle istrgnute zaboravu i kada će netko priznati da se radilo o masovnom zločinu. Ako je sve donedavna bilo zabranjeno i opasno govoriti o tome, nije li došlo vrijeme da problem konačno riješimo? Postoji samo jedna alternativa: ili ćemo o tome svi šutjeti, eventualno moliti za žrtve i počinitelje zločina, kao što smo to učinili prigodom obilježavanja 60. obljetnice, njegova mučeništva, ili ćemo morati objektivnu istinu iznijeti na sunce. Ne može se u jednom demokratskom društvu tolerirati praksa da netko svoje pranje savjesti za učinjene zločine čini kroz relativizaciju učinjenoga zla ili počinjenoga zločina, kroz opravdavanje poslijeratnih zločina zbog bilo kakva uzvišena cilja.
2. Istrgnuti žrtve zaboravu?
Ova pitanja ne bi imala smisla kada bi svi prihvatili činjenicu da su se autentični zločini dogodili, kada bi zatražili oprost i priznali svoje pogreške. Ali događa se sasvim suprotno: suočeni smo sa sve učestalijim pokušajima relativiziranja ovog i sličnih nedjela, s pokušajima da se u ime «svetih» i «uzvišenih» ciljeva borbe protiv fašizma i stvaranja humanog društva sva ova nedjela prikažu kao «manje zlo», kao nužno sredstvo za postignuće tih ciljeva. Kao da zaboravljamo da govorimo o nedjelima koja su se dogodila godinama nakon što je rat bio prestao, fašizam eliminiran, nova država stvorena, uspostavljen novi poredak koji više ničim nije bio ugrožen, a pogotovo nije bio ugrožen djelatnošću pojedinih svećenika kao što je bio mladi Bulešić. Potrebno je i hvalevrijedno odati priznanje i počast svima koji su se žrtvovali za oslobođenje od neljudskog fašizma. To uostalom činimo, i to masovno. Medijski napisi, spomenici, masovni mitinzi česta su pojava i na području Istre. Zašto u svim tim tekstovima, mitinzima i komemoracijama nema mjesta za sve one žrtve koje su, ni krive ni dužne, nestale u poslijeratnom vremenu? Eto zašto sve te manifestacije antifašizma više podsjećaju na pokušaj da se operu savjesti koje su možda proradile nakon nekog vremena.
3. Bulešić još živi
Povijest uvijek, gotovo spontano, na vidjelo izvlači ono što je pozitivno, što može nama i budućim generacijama pokazati što nam je činiti da se to više nikada ne dogodi. To nam može pokazati Miroslav Bulešić i svi oni koji su nepravedno stradali, bez obzira na kojoj su strani bili. Zato je Sluga Božji još uvijek prisutan u srcima mnogih ljudi, i onih koji se u vrijeme tragičnog događaja nisu bili ni rodili. To je dokazalo svako naše obilježavanje njegove mučeničke smrti. Počinitelji i nalogodavci zločina mahom su zaboravljeni. Mogu na jedno mjesto privući stotinjak ljudi samo ako im ponude dobar grah i besplatno piće. Ovaj čin sjećanja na Bulešića imao je namjeru biti i opomena. Kako bi iz naše civilizacije jednom zauvijek nestala nužnost mučeničkog svjedočenja vjere. Jer, moguće je kršćanina dovesti na rub mučeničkog svjedočenja i na mnoge druge, “moderne” i nekrvne načine. Moguće je relativizirati njegovu vjeru u ime raznoraznih “sloboda”. Isto se događa ako ga se sistematski prisiljava da sluša kako su zločini bili potrebni zbog «uzvišenih « ciljeva. Obilježavanje mučeničke smrti Bulešića i sam proces njegova proglašenje blaženim nemaju namjeru samo njemu odati počast za časno življenje. Oni moraju, pogotovo kod mladih, izazvati inat da se krene drugim putom, putom tolerancije, međusobnog uvažavanja, življenja onih vrijednosti koje u svakoj ideologiji uvijek prve stradaju. Zato prigodom obilježavanje njegove smrti nismo nikoga prozivali niti okrivljavali. Najviše smo molili. Hoće li ova lekcija biti prihvaćena i tako shvaćena?